Vidite li i dalje situaciju u Sloveniji prema nacionalnim manjinama iz bivše Jugoslavije kakva je opisana u knjizi ili se ipak malo promijenila? Postoje li i danas stereotipi i postoji li većina koja te stereotipe i potvrđuje?

Odnos Slovenije prema manjinama, nacionalnim i onim ostalim, šizofren je. Na površini, naročito u Ljubljani ili u kulturnim krugovima, imate osjećaj da je Slovenija jedna prilično otvorena i tolerantna država, s glavnim gradom u kojem gradonačelnik Zoran Janković gradi džamiju, kipove postavljaju Mirsad Begić i Jakov Brdar, a filmove snimaju rođeni Sarajlije, Slobodan Maksimović i Miroslav Mandić. U isto vrijeme ispod te uređene i turistima privlačne površine nalazi se gomila rasizma koja putem desnih, a i lijevih stranaka svakodnevno ulazi u parlament i u medije i ori s bina na ulicama i trgovima. Tako je kod nas još uvijek moguće da visoki politički funkcioneri govore o ljudima na –ić, o nepismenim trenirkašima, o čefurima, da stranački mediji progone knjige i filmove na temelju njihovih naslova. Možda se ta šizofrenost najljepše vidi u momentu dok ministar unutrašnjih poslova čini sve kako bi izbrisanima pripala što manja odšteta i brojni poslanici uporno ponavljaju da izbrisa uopće nije bilo, ministarstvo za kulturu direktorima srednjih škola predlaže da svoje đake odvedu na predstavu Olivera Frljića o izbrisanim '25.671', da bi tim putem mladi ljudi shvatili što je njihova država uradila njihovim sugrađanima.

Koji su Vam daljnji planovi? Vidite li moguću ekranizacija svog romana 'Jugoslavija, moja domovina' (Jugoslavija, moja dežela)?

Trenutačno ne vidim način da se taj roman strpa u dva sata filma a da ne ostane oguljen od svoje biti. Možda bi mogao postati TV serija, ali mi to nismo u stanju produkcijski izvesti. Trenutačno je tako u planu teatarska predstava, a ja razmišljam o nekim drugim stvarima i pripremam se za pisanje novog romana.

Planirate li se možda dalje upuštati u filmske, režiserske vode ili pisanje i književnost ostaju primarne strasti i glavni fokus Vašeg rada? Ili pak postoji neka treća opcija, želja?

Ja sam po zanimanju filmski i televizijski režiser i film ostaje moja strast. Ali me trenutačno ne vuče novim projektima. Kao režiser sam poslije tri godine rada na 'Čefurima' i još više nakon pola godine intenzivnog bavljenja njihovom promocijom i distribucijom prilično ispražnjen i istrošen i mislim da me čeka dulje vrijeme punjenja filmskih baterija. Od filma srećom ne živim i uvijek sam se njime bavio iz čistog veselja. I vratit ću mu se tek kad ga ponovo osjetim.
Uz to za mene uvijek postoji treća opcija. Nedavno je premijeru u ljubljanskom SiTi teatru doživjela predstava 'Tak si' za koju sam napisao tekst. Bilo je to moje prvo iskustvo pisanja za kazalište i baš me privlači nepoznato, neotkriveno, ne volim se ponavljati.


Trenutačno Vas se svrstava u svijet jugoslavenske književnosti i gleda na Vas kao na predvoditelja mlađe generacija pisaca unutar ovoga žanra. Mislite li da će Vam ova tematika ostati trajni izvor inspiracije i glavna tema radova?

Ne bih se složio da je jugoslavenska književnost žanr, mada se to možda tako čini jer se mnogi svrstani u tu kategoriju bavimo sličnim temama, raspadom Jugoslavije, ratom, izbjeglištvom, posljedicama svega toga, prostorom Jugoslavije danas. Ali mi se tim prostorom u najvećoj mjeri bavimo zato što mu pripadamo i pripadat ćemo mu i kada se budemo bavili nekim drugim, nejugoslavenskim temama i žanrovima pa će taj prostor ostajati prisutan u našim radovima, a mi ćemo ostajati dio jugoslavenske književnosti. Onome što je dio tebe, a taj prostor i njegova ostavština su nedvojbeno dio mene, ne možeš uteći koliko god se ti trudio.

Mislite li da je tema Jugoslavije, njezinih naroda i njezina ostavština nešto što i dalje 'živi', zanima ljude u dovoljnoj mjeri ili polako dolazi vrijeme kada će ljudi okrenuti glave od toga i prestati se baviti porijeklom i prošlošću drugih iz svoje okoline i razlikama koje različita porijekla podrazumijevaju?Hoće li tema Jugoslavije, problemi koje iznosi u romanima te teme ikad 'izaći iz mode' ili 'zastarjeti', prvenstveno među mlađim generacijama?

Pa sigurno. Moja generacija vjerojatno je posljednja koja ima kakav takav osoban odnos do Jugoslavije, današnjim klincima je ona nebitna i u njihovoj svijesti ona i ne postoji. Ona će naravno ostati zanimljiva kao društveni eksperiment, kao hrabar pokušaj pronalaska trećeg puta između kapitalizma i komunizma, između Zapada i Istoka, zanimljiva kao domovina jedne zaista bogate kulturne baštine, zanimljiva kao što je danas zapadnim turistima zanimljiva Castrova Kuba, ali ne vjerujem da će iz te vrste zanimanja nastati jako puno umjetničkih radova.

Planirate li pokušati malo više proširiti karijeru, a možda i život, na Zapad ili ste zadovoljni svojom okolinom i životom u Sloveniji?

Ja od rođenja živim u Ljubljani i osjećam da sam se u potpunosti srastao sa njom, da su se moje životne potrebe prilagodile ponudi moga grada, da su se naši karakteri uigrali kao kod dugogodišnjih partnera. U njezinoj oholosti i ignoranciji ja pronalazim svoj mir, u njezinom svemiru nebrojenih međusobno nedodirljivih mikrokozmosa ja pronalazim meni prijeko potrebnu mogućnost nepripadanja, u njezinoj malograđanskom šepurenju preuređenim austrougarskim zgradama ja vidim rijedak trenutak njezine iskrenosti. Uz to uživam u njezinim zimama, kada izgubljena u magli postane opet skromna, uplašena i nestašna, u njezinim proljećima, kada svojim čarima na trenutak osvoji svoju vječito ciničnu djecu, u njezinim ljetima kada je ta žureća djeca prepuste lepršavom landranju turista, i njezinim jesenima kada se u njoj vrijeme zaustavlja kao u najboljim pustošima.

Jeste li tijekom pisanja 'Čefuri raus!' razmišljali o tome kakve će on reakcije izazvati među vlastima? Znamo da reakcija policije na roman nije izostala.

Nisam stigao do njih. Ja sam razmišljao o tome da bi to moglo zanimati ljude o kojima pišem, klince koji su poput mene odrastali na Fužinama i stoga mi je ta reakcija policije bila možda čak i manje iznenađenje od onoga kada sam se na jednoj od prvih promocija knjige našao u okruženju umirovljenih gospođa. Ali ubrzo se pokazalo, ono što je doduše potvrdio i film 'Čefuri raus!', da u toj priči o četvorici sedamnaestogodišnjaka, djece doseljenika, koji odrastaju u predgrađu Ljubljane, moguće pročitati i vidjeti različite stvari s različitih pozicija. Različito tu priču doživljavaju recimo tinejdžeri i njihovi roditelji, različito čefuri i Slovenci. Netko vidi opet u priči čistu komediju, a neko drugi dramu. Tako imate ljudi koji izlaze iz kina i prepričavaju film kao što se prepričavaju vicevi, i one koji izlaze potreseni onime što su vidjeli.