Nakon vrlo emotivnog nastupa na Valamar Jazz festivalu na otoku Sveti Nikola pored Poreča, velikan suvremenog jazza, kontrabasist Dave Holland, podijelio je s nama svoje dojmove s koncerta i odgovorio na nekoliko pitanja o suradnji sa flamenco izvođačima, suradnjama sa velikanima jazza i glazbenim interesima.

Uvijek sam sretan posjetiti novi grad i novi festival zbog iskustava i ljudi. Organizatori festivala divno su nas ugostili i potrudili se da se osjećamo jako dobro, imali smo prekrasan dan i nadam se da će festival imati vrlo uspješnu budućnost. Tijekom godina gostovao sam triput u Zagrebu i moram priznati da je dosta različito od ovog nastupa. Kad sam svirao u Zagrebu, koncert je bio u dvorani, a ovo je festival na otvorenom, kraj mora. Naravno, atmosfera i akustika prostora potpuno su drugačiji, ali publika je uvijek podjednako entuzijastična.

Na ovom koncertu nastupili ste kao član kvinteta velike flamenco obitelji Habichuela. Kako ste se zainteresirali za kombinaciju jazza i flamenca i kako je došlo do suradnje sa slavnim španjolskim gitaristom Pepeom Habichuelom?

Za mene je najvažniji dio glazbe izražavanje radosti i uživanje u muziciranju. U flamencu postoji veliki raspon emocija, stalno se izmjenjuju velika bol i velika radost budući da govori o životu Roma u Španjolskoj. Njihov život bio je prožet tegobama, ali unatoč svemu imali su i jako lijepih trenutaka i znali su istinski uživati. Po meni je taj dio najprivlačniji: umijeće življenja uz glazbu. Privlačan mi je taj veliki dijapazon osjećaja.

Pepea Habichuelu upoznao sam 2007. i očekivao sam samo jedan susret, ali bilo je tako prekrasno surađivati s njim da sam predložio da se vidimo i sljedeće godine. Nakon toga smo se sreli naredne godine i dogovorili koncert 2009. i snimanje albuma Hands koji je ove godine izašao u Europi. Pepe stopostotno živi flamenco, to je njegova bit i ono što on predstavlja. Imao sam čast biti dio njegove priče i tog događaja, a u procesu muziciranja postali smo vrlo bliski prijatelji i naše obitelji se druže. Iako smo po temperamentu drugačiji, ne razmišljam o različitostima, što je vjerojatno uvjetovano time što sam Britanac koji već godinama živi u Americi, već nastojim pronaći točke spajanja koje zajednički možemo podijeliti i pretočiti u kreativan proces.

Nije bitno što svirate, bitna je kreativnost, sposobnost da unutar sebe kreirate ili rekreirate emocije, doživljaje i životnost koju onda možete pokazati kroz glazbu. Primjerice, s flamencom sam dobio novi uvid u glazbeni jezik, dao mi je nove načine ekspresije, ali najvažniji dio za mene ipak je bio doživljaj emotivnosti. Mislim da prije 20 ili 30 godina nisam bio spreman svirati takvu glazbu, ali u ovoj životnoj fazi mogu iskreno osjećati što se zbiva i kako emocije alteriraju tijekom sviranja. Bilo je jako bitno da se to iskustvo dogodi u pravo vrijeme i u dobrom razdoblju.

Radili ste s brojnim svjetski priznatim jazz glazbenicima, među kojima su bili Miles Davis, Chick Corea, Herbie Hanckok, Stan Getz, Joe Henderson, Pat Metheny... Izdvajate li neke od njih kao bitne, one koji su vas formirali i usmjerili vaš sadašnji glazbeni izričaj?

Teško mi je izdvajati bitne suradnje. U drugačijim životnim fazama, naglasak je bio na različitim stvarima. Sad prolazim kroz novo iskustvo i to mi je trenutačno najbitnije. Ipak, prije 40 godina presudna je bila suradnja s Milesom Davisom. Bio sam jako mlad, imao sam 21 godinu i prilika da sviram s tako velikim glazbenikom dala mi je nove uvide u to kako radi, sklada, kako se ponaša i izražava jedan od najvećih umjetnika našeg doba te gdje stavlja naglasak. Svi koji su ikada radili s njim reći će vam da im je to iskustvo zauvijek obogatilo život i inspiriralo ih na najneobičnije načine. Svakako dragocjeno iskustvo koje ću pamtiti cijeli život.

Teško pitanje na koje je nemoguće odgovoriti, budući da mi je svaki album kao dijete. Sve ih podjednako volim i cijenim. Svake godine i životne faze naglasak je drugačiji. Svaki album i suradnja nepovratno su me izmijenili i puno sam naučio. Prvenstveno mi je bilo bitno dokumentirati to iskustvo u najboljem mogućem trenutku za to. Važno mi je da je glazba 'spremna', da su glazbenici otvoreni i da uhvatimo određeni segment jedinstvenog trenutka.

I za kraj, neizbježno pitanje o glazbenim utjecajima i interesima?

U jazzu često slušam Milesa Davisa, Johna Coltranea, Dukea Ellingtona, Kennya Wheelera, lista je dugačka. U klasičnoj glazbi privlače me Bartok i Stravinski, ali volim i arapsku glazbu te glazbu iz Afrike, Kube... Bilo koja glazba koja se izvodi uz veliku dozu emocija i kvalitete može biti inspirativna.