Sjećate li se onih starih 'oprahastih' TV showova koji bi dovlačeći izgubljene i godinama razdvojene članove obitelji pred studijske kamere prodavali emocije za sve domaćice koje žele iscijediti pokoju suzu u nedjeljni sataraš? Takva razina hiperemotivne reality ofenzive uporno nas podsjeća na to da i stvarnost može biti patetična koliko i najlošija fikcija, ma koliko stvarna bila.

I upravo je tu Robert Zuber u svom dokumentarnom filmu 'Mila traži Senidu' uspio - slijedeći sličnu premisu, samo hrabrije, bez imalo oslanjanja o koncept vječnog happy enda, zabilježio je emocionalno predoziranje bez odskliznuća u nepodnošljivo. I pri tome snimio stvarnu priču nevjerojatnu poput fikcije.

Ona govori o sudbini 16-godišnje Mile Janković, koja je jednog dana shvatila da je zapravo Senida Bećirović - djevojčica nestala 1992. godine u BiH, kada ju je srpski vojnik pronašao na ratnom zgarištu i predao na usvajanje. Iz Beograda, gdje je usvojena kao malo dijete, tinejdžerica Mila kreće na put pronalaska Senide, tj. same sebe i svoje prave povijesti, roditelja i sestre, a kamere je, bez previše filozofije, neprekidno prate tijekom odiseje, kroz džunglu laži, birokratske zavrzlame i epsku krizu identiteta, u niz novih pothvata koji su uslijedili odmah nakon što je uspjela i zakonski dokazati da je živa, u istom tijelu, s drugim imenom.

Konačan rezultat može dobiti tek tehničke prigovore, jer estetski sve izgleda kao prosječan, štoviše dosta zastario TV dokumentarac, ali sadržajno, ovo je i više nego korektna novinarska priča u formi 80-minutnog dokumentarca, dijelom čak i žanrovski film, neka vrsta balkanske istrage upakirana kao surova i sirova reality epopeja o 'praktičnoj primjeni' etnonacionalizma s ovih prostora.