Publika međunarodnih filmskih festivala odavno je upoznala ostvarenja kineskih redatelja i prepoznala tamošnju kinematografiju kao jednu od vitalnijih u svijetu, no nova ostvarenja viđena na najvećem festivalu azijskog filma izvan Azije, na Far East Film Festivalu u talijanskim Udinama otkrivaju nam novi trend - visokobudžetne produkcije u slavu komunističkog diva. Posljednjih pet godina prodaja kinoulaznica u Kini raste stopom od oko 20 posto godišnje, u čemu sve značajnije mjesto imaju njihove domaće produkcije.

Dok je zapadnjačka publika uglavnom navikla na art ostvarenja skromnih budžeta, trend snimanja raskošnih visokoprodukcijskih filmova sve je izraženiji, a ono što posebno upada u oči jest činjenica da se kineski filmaši polako odmiču od uobičajenih žanrova kostimiranih akcijskih drama smještenih u daleka povijesna razdoblja ('Tigar i zmaj', 'Heroj') nauštrb raskošnih produkcija priča iz novije povijesti koje veličaju patnje kineskog naroda i osnivanje komunističke republike. Najatraktivniji predstavnici kineskog državotvornog filma prikazani na Far East Filmu u Udinama spadaju u red deset najgledanijih kineskih filmova prošle godine - 'Osnivanje republike' (The Founding of a Republic) i 'Grad života i smrti' (City of Life and Death).

Obilježavajući 60. godišnjicu osnutka komunističke republike Kine, 'Osnivanje republike' epski je, gotovo dvoipolsatni film u kojem glumi čak 80 tamošnjih zvijezda, među kojima su i mnogi glumci i redatelji koji su ostvarili međunarodnu karijeru - Jackie Chan, Zhang Ziyi, Jet Li, John Woo i Chen Kaige, samo su neki od njih - a svi su u filmu nastupili besplatno. Čini se da je koredatelj filma Han Sanping, inače direktor kineske državne filmske kompanije koja je film producirala, China Film Group, imao neoborive argumente kad ih je uspio na to nagovoriti, pa je budžet filma bio relativno skromnih desetak milijuna dolara (zaradio ih je isto toliko nakon samo pet dana prikazivanja u Kini). Predug, zamoran i namijenjen isključivo onoj publici koja jako dobro poznaje kinesku povijest, jer je to ključni preduvjet za razumijevanje radnje, film na nas nije ostavio osobit dojam.

Istini za volju, nije nas više usrećio ni ratni ep 'Grad života i smrti', ambiciozno crno-bijelo ostvarenje koje tematizira japanski masakr nad kineskim stanovništvom u Nanjingu krajem tridesetih godina prošlog stoljeća. Kontroverzna tema izazvala je burne rasprave kako u Kini tako i u Japanu, izazvala dodatne tenzije u njihovim bilateralnim odnosima, osvojila dobar dio zapadnjačke kritike, no dojam je kako je riječ o apsolutno precijenjenom djelu koje, umjesto suosjećanja, kod gledatelja izaziva iritaciju. Mada zvuči paradoksalno, vjerojatno najveći problem filma je činjenica da su ga snimili Kinezi. Onoga trenutka kad se japanski filmaši odluče uhvatiti u koštac s ovom temom, vjerojatno možemo očekivati uistinu dobar film. Naime, obračun žrtve s krvnikom, kao što dobro znamo na primjerima recentniijh hrvatskih ratnih filmova s temom ratnog zločina - bilo onih koji se bave suvremenom( 'Vrijeme za'), bilo povijesnom ('Četverored') tematikom - ni izdaleka nisu onoliko uspješni kao filmovi koji se bave zločinima iz perspektive krvnika ('Crnci').

Tako su prikazi japanskih vojnika u filmu lišeni gotovo svake humanosti, a jedina osobina osim bešćutnosti i krvoločnosti koja im se može pripisati je poprilična glupost. Kineski su civili, pak, neustrašivi, hrabri, samoprijegorni. S takvim se pogledom, doduše, ne slaže dobar dio kineske javnosti - redatelja Lua Chuana neki su proglasili izdajnikom zbog 'previše humanog prikaza japanskih vojnika', a radile su i cenzorske škare, koje su izbacile neke prizore koji su previše 'uljudili' japanske vojnike i uklonili neke osobito nasilne scene. Najveća vrlina filma sjajne su, uvjerljivo režirane i uzbudljive scene izravnog ratnog sukoba na ulicama porušenog grada.

Sve moćnija i apsolutno sve bogatija (u svakom smislu) kineska kinematografija najviše nas je oduševila jednim 'klasičnim' djelom - 'Wheat' (Žito), povijesnom kostimiranom dramom smještenom u treće stoljeće prije nove ere, u vrijeme velikih ratova između kraljevina Zhao i Qin. Ova potonja značajna je povijesna činjenica jer je ujedinila Kinu i utemeljila prvu vladarsku dinastiju. Utemeljitelji Kine u ovom filmu nisu prikazani na osobito laskav način, što bi se čak i moglo tumačiti kao određena subverzija (jer teško je u povijesnoj tematici izbjeći analogije sa sadašnjim trenutkom) kad filmom kao ključna tema ne bi dominirala za Kinu još subverzivnija tema - stvaranje mitologije. Redatelj He Ping vrlo efektno prikazuje s kolikom se lakoćom manipulira istinom u situaciji informacijske izolacije. Autor koji stvara u zemlji u kojoj je strogo cenzuriran pristup internetskim informacijama, sigurno zna o čemu priča, a snimio je dojmljivu dramu koja spada u sam vrh recentnih filmova snimljenih na azijskom kontinentu.