Osobe koje se pretežno informiraju putem programa Hrvatske televizije sinoć su mogle mirno spavati. Što se njihova glavnog izvora informiranja tiče, naime, nigdje se u svijetu nije događalo ništa vrijedno prekida repriznog ljetnog programa. Ni na jednom programu, uključujući i Četvrti, koji bi, tako ga barem predstavljaju, trebao biti isključivo posvećen informativnom programu.

Sinoć je, u vrijeme dok su oči cijeloga svijeta bile uprte u Tursku i pokušaj državnog udara koji se ondje odvijao, taj program, naime, reprizirao jednu epizodu dokumentarne serije 'Najduži dan'. Zgodna serija, inače. Apsolutno vrijedna i gledanja i reprize. No niti ima ikakve veze s informativnim programom pa nije jasno zašto se uopće emitira na HTV-u 4, a sama činjenica da se jučer neprekinuto odvrtjela dok su svi prisebni mediji i sve društvene mreže grmjele od vijesti o Turskoj, dovoljna je da svaki gledatelj pokuša vlastoručno poduzeti mnogo uspješniji gledateljski udar na Prisavlje.

Ne znam je li riječ o tome da informativci s HTV-a smatraju kako ništa što se događa dalje od državnih ustanova koje njima utječu na foteljice nije važno ili je pak problem u tome što informativni program javne televizije ima agilnost i novinarski nerv ličkog medvjeda u prosincu, ali zapravo je potpuno svejedno (premda tipujem na i jedno i drugo i još nešto treće čega se trenutačno ne mogu dosjetiti). Iz nekog razloga nisu obavili svoj posao ni na jednom od ČETIRI kanala za koje im se iz gledateljske pristojbe izdvajaju nemala sredstva. O udarnoj vijesti o turskom državnom udaru odlučili su se oglasiti tek oko dva sata poslije ponoći. Od domaćih televizijskih kuća pretekla ih je i Nova TV i N1. RTL je također spavao, ali njima barem nitko ne daje pare iz pristojbe i proračuna.

Pokušavam sinoćnju situaciju usporediti s nekim drugim važnim udarnim vijestima iz svijeta u prošlosti, čisto zato da i sebe i druge oko sebe uvjerim kako HTV nije oduvijek bio na tako niskim razinama izvješćivanja i informiranja. Na vijest o rušenju tornjeva World Trade Centera u New Yorku prije 15 godina reagirali su promptno - vrlo smo brzo imali i novinare i stručnjake u studiju koji su komentirali događaje, snimke sa stranih televizija s prijevodom i sve što se u takvim situacijama očekuje. Čak je i, realno gledano, potpuno irelevantno vjenčanje princa Williama i njegove Katice dobilo više pozornosti, a o svim mogućim uglavnom besmislenim i glupim obraćanjima javnosti hrvatskih političara u zadnja tri mjeseca da i ne govorim.

Nekad su na HTV-u, naime, postojali kakvi-takvi standardi i kakva-takva potreba da se gledatelje informira o svim važnim zbivanjima u zemlji i inozemstvu. Sada očito nije važno ništa čime se na gledatelje ne može utjecati. Sada su važne samo one vijesti koje mogu nešto promicati, bila to ideologija, kulturna politika, pojedine domaće moćne figure ili sveopći zaborav uz pivo i navijanje. Što vas briga za Tursku, imate vi dosta svojih problema, luzeri, kao da nam poručuju s Prisavlja. Ili to, ili: 'Mi smo na godišnjem, ovo se sve pušta s aparata, pričekajte da nam prvi raspoloživi urednik stigne s Paga po ovoj buri i gužvi na državnim autocestama'.

U redu, možda malo pretjerujem. Možda nisu svi na moru. No činjenica je da su sinoćnjim postupkom pokazali potpunu nesposobnost da s informativnim programom budu u tijeku sa svjetskim zbivanjima. I činjenica je da to na HTV-u nije oduvijek bilo tako, no kontinuirana praksa stvaranja podobnog umjesto profesionalnog programa (koja nije izmišljena s novom garniturom, nego se provodi već nekoliko desetljeća) napokon je dosegnula svoj vrhunac i javna televizija kao sredstvo informiranja potpuno je devastirana. Dokazi se slažu jedan na drugi - Dnevnik im je najlošiji i najmanje gledan, čim netko iskoči kvalitetom i upečatljivošću, smjenjuje ga se i skida s programa jer nije bitna kvaliteta, nego podobnost i mogućnost kontrole sadržaja, program im je prazan i u zabavnom i u obrazovnom i u informativnom segmentu, a onda još nisu u stanju reagirati na događaj o kojemu bruji cijeli svijet, Facebook i Twitter. Srozali su se na najniže grane od početaka svojeg postojanja. Dvadeset i pet godina političkih pritisaka, međusobnog klanja, zapošljavanja podobnih i potiskivanja sposobnih kadrova hoće to učiniti. A odlučnost novoga vodstva da nastavi s istim metodama samo još zakucava zadnje čavle u odavno istesani lijes.

Mislim da je vrijeme da im, nakon toliko upozoravanja, damo otkaz.