Hladnoća, kiša i blato nisu zaustavili vojsku fanova da se uputi na Jarun oko 23 sata i pristojno popuni poveći dio travnjaka ispred glavne pozornice, gdje je između 5000 i 10 000 ljudi svjedočilo velikom povratku jednih od veterana američkog rocka devedesetih, nastupu legendarnih i nedavno uskrslih grungera Alice In Chains

Layne Staley možda nije doživio da vidi Zagreb, ali štovatelji njegove ostavštine dobili su konačnu priliku uživati u njegovom nasljeđu – nikada nije kasno, a ne odmaže ni to što novi frontmen William DuVall uistinu pjeva kao stari, dok ostatak benda itekako njeguje bleksabatovski groove koji ih je i proslavio, još tamo negdje 1992. godine kada su objavili svoj prvi istinski veliki album 'Dirt', dvije godine nakon prvijenca 'Facelift'. A upravo je taj groove savršeno legao uz nametnute nam klimatske (ne)prilike – na kraju krajeva, zar itko želi slušati Alice In Chains na ljeto?

Upravo je 'Dirt' bio odabir za uvodnu paljbu njihove zagrebačke svirke pa su nakon 'Again', velikog otvaranja s jednim od hitova albuma 'Alice In Chains' (1995) te urnebesnog i nadasve simpatičnog pozdrava s 'Dobra večer Džagreb, hvala čto ste došli!' nastavili s 'Them Bones' i 'Dam That River', ne bi li brzo počeli lagodno šarati kroz mješavinu starih i novih hitova (od novog singla 'Check My Brain' do MTV Unplugged klasika 'No Excuses' i gorke ironije 'We Die Young'), držeći atmosferu zvučnog zida i scenske statike.

Malo retra, malo friškog, koje je svejedno retro – u konačnici, puno uzdignutih ruku i nogu uvaljanih do koljena u blato kući je otišlo zadovoljno pa nema razloga da među njima ne budemo i mi.