Baš kao i na prošlogodišnjem nastupu The Hold Steady, benda s kojim su Art Brut svojedobno bili i na turneji, nezahvalan termin (drugi dan rano popodne) spriječio je većinu posjetitelja da uživaju u najduhovitijem koncertu na glavnoj pozornici T-Mobile INmusic festivala. Pod dnevnim svjetlom nastupili su i usvirani, no pomalo ziheraški raspoloženi Editors, dok su se N.E.R.D. doslovce stopili s publikom, i to na pozornici
Art Brut je među indie orijentiranim posjetiteljima festivala imao reputaciju 'favorita u sjeni', benda na koji će doći samo oni koji su uistinu upućeni u njihov pijani pub-post punk s izravnim tekstovima, otpjevan (bolje rečeno, recitiran) s grubim južnolondonskim naglaskom. Istina, posljednji album 'Art Brut vs. Satan', bacio je udicu i na širu publiku budući da je riječ o najdorečenijem djelu benda, a za što je uvelike odgovoran i producent, njihov dugogodišnji fan, bog i batina Pixiesa Frank Black.
No malo tko se nadao zdravo ciničnoj stand-up komediji koju su nam u sat vremena nastupa priuštili londonski veseljaci. Pjevač Eddie Argos, koji je dio koncerta proveo šećući kroz publiku, sipao je šale utemeljene na kulturnim referencama, poput priče o tome kako je nastala pjesma 'The Passenger' ('mislili smo da je Iggy Pop pisao pjesmu o vožnji gradskim autobusom, no budući da se on vozio na heroinu u limuzini, onda smo mi morali napraviti takvu pjesmu'). Transparent 'Eddie Argos za novog premijera', sugerirao je da se i publika pronašla u britkom smislu za humor benda za koji se nadamo da će se vratiti u Zagreb u nešto intimnijem ambijentu. Mobyev koncert za pamćenje, Tricky razočarao
Joy Divisionrevival koji je prije par godina pokrenuo izvrsni njujorški bend Interpol vratio se poput bumeranga u Britaniju, no dosezi mladih otočkih bendova bili su tek blijeda kopija kopije kultnog mančesterskog benda. Među njima, najdalje su dogurali Editors, koji su na Jarun došli predstaviti pjesme s nadolazećeg albuma In This Light and On This Evening, ali i podsjetiti publiku na prva dva albuma kojima su prikupili respektabilan broj fanova.
Sviranje novih pjesama na prvom nastupu u nekoj zemlji uvijek je zamka, no Editorsima ne samo da je otežavala hermetična struktura novog materijala (bogatijeg elektronikom nalik posljednjim radovima Bloc Party), već i sterilnost scenskog nastupa. Pjevač Tom Smith na trenutke je za klavirom uistinu podsjećao na Chrisa Martina iz Coldplaya, dok je ostatak benda ziheraški punio zvuk pulsirajućim ritmovima i koloritnim gitarskim linijama. Unatoč solidnom zvuku, publika koja nije otprije sklona ovom bendu ipak je ostala prilično indiferentna.
Pharell 'privodi' Hrvatice
Oko 20:50 na pozornicu su izašli N.E.R.D., koji su čestim sjeckanjem koncerta radi apeliranja na hrvatsku publiku (bar da je netko izbrojao koliko puta su ponovili 'What is the best country in the world', čekajući odgovor 'Croatia'), pomalo razvodnili funk-rock-hip hop pržionu praćenu dinamičnom rasvjetom.
Iako je publika u početku slijedila 'hey-ho manirizme' i visoko skakala u ritmu koji je diktirao virtuozni bubnjarski dvojac, vremenom je kaotičnost i potreba za isticanjem sviračkih vrlina preuzela primat nad večeri koja je obećavala biti solidan party. Ipak, duhovitost se probudila potkraj koncerta, kad je Pharell pomoću svojih špijuna iz publike na pozornicu izvukao dvadesetak cura, zaplesao s njima, pa skupa s dečkima temeljito poprskao publiku omiljenim oružjem te večeri – vodenim pištoljima. Ne ulazeći u to koliko su Chad i Pharell bolji kao Neptunes nego kao N.E.R.D., možemo zaključiti da je Pharell sjajan showman, a N.E.R.D. solidna festivalska atrakcija.
Klimaks večeri na Tuborg Green stageu bio je nastup jednih od utemeljitelja thrash metala, njujorškog Anthraxa, koji se u gotovo neokrnjenoj postavi održao gotovo 30 godina. Novi pjevač Dan Nelson solidno se snašao u zahtjevnoj ulozi prizivajući duh prethodnika Joeya Belladone u visokim dionicama, dok su Scott Ian i ekipa dobili bitku s pucketajućim razglasom i već na početku koncerta podsjetili na neke od ključnih trenutaka karijere poput 'Indians' ili 'Antisocial'. Dupli bas bubanj Charlieja Benantea štektao je poput pisaće mašine, no nekih dvije tisuće prisutnih ipak se činilo odveć fokusiranima da bi se potpuno prepustili užicima mosh pita.
