Talijanski redateljsko-scenaristički tandem Fabio Grassadonia-Antonio Piazza svojim je djelom 'Rita' prije tri godine na Zagreb film festivalu osvojio Zlatna kolica u konkurenciji kratkih igranih filmova, a ove godine predstavili su se sa svojim dugometražnim prvijencem, 'Salvo'. Naslovni junak te priče, koja se odvija u Palermu, mafijaški je ubojica koji prilikom izvršavanja jednog zadatka nailazi na Ritu, slijepu sestru pripadnika protivničke bande kojeg je upravo eliminirao. U šoku od te traumatične situacije Rita progleda, a Salvo je odlučuje poštedjeti i skriti od pripadnika svoje bande, riskirajući tim potezom vlastiti život.

'Salvo' se žanrovski može okarakterizirati kao art-triler, a u ovom slučaju definitivno je previše 'arta', a premalo trilera, odnosno, 'art' nije dovoljno zanimljiv da bi pokrio činjenicu da u filmu nema sadržaja za trajanje od gotovo sat i 50 minuta. Film se odlikuje solidnim vizualnim stilom, no minimalističko izlaganje skromno razrađene priče, s često nepotrebno razvučenim dugim kadrovima, već negdje oko trećine postaje zamorno. Glavni glumci Saleh Bakri i Sara Serraiocco korektno su odradili svoj posao, a s ovakvim likovima i redateljskim uputama vjerojatno nisu ni mogli učiniti svoje likove istinski trodimenzionalnima.

Drugi film prikazan u petak je 'Shell'. Scott Graham režirao je 2007. godine kratki film 'Shell', priču o djevojci i benzinskoj pumpi – pet godina kasnije skupio je novac za pretvoriti istu priču u svoj prvi dugometražni uradak, proširujući kratki metar na cjelovečernju dramsku vožnju.

'Shell' je tako sat i pol dugo putovanje kroz tišinu vjetrovite Škotske i ljude koji svoje emocije pokušavaju rashladiti u hladnoći i samoći brdske pustoši – glavna junakinja je djevojka iz naslova (ne, film nije nazvan prema petrokemijskoj kompaniji), koja živi s bolesnim ocem, a urnebesnu dosadu svakodnevice prekine tek pokoje vozilo koje se zaustavlja natankati na obiteljskoj crpki.

U konačnici dobivamo jedan od onih filmova u kojem ljudi u pohabanim sivim puloverima depresivno zure u jednu točku, onda kada ne sjede na zahodu, gule kožu divljači ili pokušavaju zaspati progonjeni demonima samoće.

Cijeli uradak u osnovi počiva na plećima sjajne Chloe Pirrie ('Black Mirror'), koja u naslovnoj ulozi donosi krhkost, osjetljivost, snagu i seksualnost u istim paketu, no sav taj miš-maš emocija kao da je više nabijen u jedan lik nego u cijeli film, kojem do kraja, iako generalno nije loš, ipak pomalo ponestane goriva.