Kada na dodjeli Zlatnog konja, prestižne azijske filmske nagrade koja se dodjeljuje u Tajvanu, ispred nosa velikanima kao što su Johnnie To ('Drug War'), Wong Kar Wai ('The Grandmaster'), Jia Zhangke ('A Touch Of Sin') i Tsai Ming-liang ('Psi lutalice'), priznanje za najbolji film odnese Anthony Chen, dugometražni debitant iz Singapura s obiteljskom dramom 'Ilo Ilo', onda znate da je riječ o nečemu posebnom. Kada tome pribrojite i informacije da je 'Ilo Ilo' u Cannesu dobio 15 minuta stojećih ovacija (uključujući i Palmu za kameru) te da je riječ o singapurskom kandidatu za Oscar, morate se zapitati o kakvom je to spektaklu riječ.

Ali 'Ilo Ilo' je sve samo ne spektakl u klasičnom smislu te riječi - štoviše, radi se o jednom od onih filmova koji igraju upravo na kartu moćne jednostavnosti pristupajući standardnom receptu obiteljske drame na posve klasičan, ali i posve briljantan način; 'Ilo Ilo' svoju snagu crpi iz detalja, izuzetnog scenarija, svakodnevnih situacija oslikanih nagrađivanom kamerom i fantastičnom glumom. Na čelu s Angeli Bayani, novom azijskom princezom, filipinskom glumicom koju smo nedavno gledali i u 'Norte, kraj povijesti' Lava Diaza.

Angeli je ovoga puta Teresa, jedna od mnogih siromašnih Filipinki koja traži bolji život u bogatom Singapuru, makar i obavljajući ponižavajuće poslove za sitnu lovu; u ovom slučaju, primorana je čuvati neopisivo zločestog klinca u obitelji koja samo misli da si može priuštiti dadilju. No klinac i dadilja brzo postaju najbolji prijatelji; štoviše, ona se počinje transformirati u majku koju on zapravo nikada nije imao, a prava majka postaje ljubomorna na njihov odnos. Sve to u kontekstu velike azijske financijske krize devedesetih koja dodatno izjeda ionako krhke obiteljske odnose.

Rezultat je savršeno opušteni, koliko i emocionalno nabijeni vrtuljak niza osobnih drama uhvaćenih u žrvanj društvenih problema, prošaran humorom i tragedijom točno onoliko koliko je potrebno da se zatvori 'filmski tao' novog 'azijskog lava'.

Iako na prvi pogled već sama tema - priča o transseksualcu u Srbiji - zvuči kao proračunati mamac za europske filmske festivale, fondove i donacije, sjajno nazvani 'Ja, kada sam bila klinac, bila sam klinka' srećom se gleda kao nešto više od kalkulantskog 'freak showa' za lokalce i emocionalne pecaljke za strance: ovaj polusatni dokumentarac Ivane Todorović ne tone u senzacionalizam i eksploataciju, već jednostavno dokumentira svijet često skriven iza kulisa balkanske LGBT revolucije.

Priča je to o Goci, muškarcu koji želi biti djevojka, ali nije rođen u Londonu, Brazilu ili Tajlandu, već u susjednoj nam Srbiji, gdje muškarca u haljini od nasilja neće spašavati ni policija; no 'Ja, kada sam bila klinac, bila sam klinka' srećom funkcionira bez 'kompleksa žrtve' bilježeći sve probleme osoba 'fluidnih' spolnih identiteta, ali prije svega i onaj najvažniji koji dijele ljudi svih orijentacija - problem pronalaska ljubavi.

No dokumentarac je u konačnici tek solidan pa iako uspijeva izbjeći mnoge zamke, jednako tako izbjegava dubinu pa se tih pola sata u osnovi gleda tek kao proširena TV reportaža.