U ranim sedamdesetima, vjerovalo se da bi se ljudi početkom 21. stoljeća mogli teleportirati, a Jean Michel Jarre zvučao je kao budućnost.

Trideset i dvije godine nakon što je Oxygene objavljen, Jarre je odlučio krenuti na turneju kojom slavi tri desetljeća od izlaska svog masterpiecea, koji u cijelosti svira na pedesetak analognih sintisajzera, na kojima je čuveno remek-djelo i nastalo.

Premda poslije Oxygena nijedan njegov album, izuzev možda drugog Equinoxe, nije dosegnuo slavu debitantskog izdanja, a Jarreva karijera je s vremenom kopnula, Francuz je bio i ostao neprijeporna ikona elektronske glazbe.

Oxygene je prodan u 12 milijuna primjeraka diljem svijeta, Jarre je tri puta ulazio u Guinessovu knjigu rekorda po posjećenosti pojedinih koncerata, imao je prilike svirati na mjestima o kojima neki mogu samo maštati (na Trgu nebeskog mira u Pekingu, na Akropoli u Ateni, ispred piramida u Egiptu, na Crvenom trgu u Moskvi, na brodogradilištu u Gdanjsku), pa su mnogi odlazak na Oxygene Tour 2008 vidjeli kao pokušaj da se na staroj slavi zaradi još koji euro.

Za razliku od nekih predhodnih vizualno vrlo raskošnih turneja, Oxygene Tour 2008 vrlo je skromna. Svi koji su očekivali visoko stilizirane vizualizacije, raskošnu rasvjetu i lasere, po kojima su njegovi koncerti, doduše na otvorenim prostorima, poznati, zasigurno su ostali razočarani.

Jarre se na turneji služi instrumentima koje je danas lakše naći u muzeju nego na tržištu. Od svih najviše je pozornosti zasigurno plijeni Theramin - glazbalo koje izgleda poput hibrida stalka za note i radija s dvije antene s kraja tridesetih godina prošlog stoljeća. Pokretima ruku iznad njega Jarre mu kontolira glasnoću i brzinu dok iz njega izlaze mutirajući vokali. Isti instrument koristili su Beach Boysi u pjesmi Good Vibrations.

Jer Jarre je za ovu indoor turneju od vizualnih intervencija odlučio koristiti tek jedno veliko ogledalo iznad pozornice na kojem možemo vidjeti što on s Dominiqueom Perrierom, Claudeom Samardom i Francisom Rimbertom radi na pozornici, koja sa sintisajzerima iz prošlog stoljeća djeluje kao paluba svemirskog broda SF filmova iz tog vremena.

Namjera umjetnika je očito bila da minimalnim intervencijama videa i svjetla pokuša dočarati kako je to izgledalo nekad. Usto, čitavu turneju svira u manjim prostorima, za tek nekoliko tisuća ljudi, kako bi kontakt s publikom bio što neposredniji.

U uvodu prije koncerta, Jarre je objasnio da su instrumenti na kojima svira dio glazbene povijesti i unaprijed se ispričao za eventualne pogreške koje bi mogle nastati tijekom koncerta, jer oni su, kako je rekao, 'poput starih gospođa kojima treba vremena da se zagriju'.

Srećom, većih poteškoća nije bilo, Oxygene uživo zvuči jednako dobro kao i kad ga slušate kod kuće, a poruka, koja je njime poslana prije trideset i kusur godina, aktualna je više no ikad. Ekološko-analogni JMJ u svojoj namjeri je uspio, održao je dobar, neki će reći i prekratak koncert (75 minuta, uključujući i bis). Doduše, više se nije ni moglo očekivati jer ipak je riječ o turneji Oxygene.

Svirka u Ljubljani je, prije svega, bila zanimljivo iskustvo i povratak u nešto što je nekad bila budućnost, ali nakon svega, ostaje pitanje - čemu sve to? Zbog čega ići na turneju s albumom od prije tridesetak godina? Radi li se o nedostaku inspiracije, svježih ideja i manjka eura na računu umjetnika ili ni JMJ jednostavno nije odolio retro trendu koji već neko vrijeme vlada?

Odgovor na to vjerojatno nećemo saznati, ali to publici, mahom od 35 godina naviše, u krcatoj maloj dvorani Tivolija, nije ni bilo važno. Oni su s koncerta otišli zadovoljni.