Nazvala bih to eksperimentalnim filmom. Sam naziv eksperimentalni film koristi se u raznim varijantama. Rekla bih da je to što ja radim umjetničko istraživanje u filmu u formi koja je negdje između raznih kategorija. Uzimam elemente iz animiranog, igranog, dokumentarnog i radim s njima na način koji nije unutar kanona. U radu me zanima i istraživanje same materije filma, tehnologije koju koristim za snimanje i obradu kako slike tako i zvuka.

Čini se da mnogi ljubitelji 'običnog' filma nisu baš otvoreni prema eksperimentalnijim vizualnim formama. Mislite li da još uvijek postoji taj ponor, zašto netko tko voli Finchera nerado gleda Bena Riversa i Petera Tscherkasskog?

Mislim da to vuče korijene iz edukacije kroz osnovnu i srednju školu, pa i fakultete. U sustavu obrazovanja učenicima nedostaje nastave osnovnog likovnog odgoja dok se s medijem fotografije, filma i videa jedva i susretnu. Ono što poznaju do njih dolazi putem televizije i interneta, a sve ostalo je sreća. Naravno, tu velik posao odrađuju festivali i programi koje rade Hrvatski filmski savez, Kinoklub, Dokukino i poneke emisije na TV-u. S obzirom na taj manjak u sustavu, nije ni čudo da preferiraju Finchera budući da ove druge naprosto ne poznaju.

Možete li neupućenima ukratko reći što bi ih to moglo privući u vrstama vizualnih/audio radova iz Vašeg svijeta?

Moglo bi ih privući sve, radovi koji spadaju u taj svijet mogu biti nevjerojatno uzbudljivi, bilo da nude neka nova razmišljanja o medijima koji nas svakodnevno okružuju ili da koriste neki nesvakodnevan jezik kako bi govorili o svakodnevnim stvarima… Mislim da je to kao da recimo nikad niste čitali poeziju ili kao da nikada u životu niste bili na zvjezdarnici. Mogli biste reći da ne gubite ništa ako nikad u životu niste vidjeli Saturn.

Koji su Vam najdraži autori eksperimentalnog filma/videa?

Jedan od njih se upravo prikazuje na Festivalu 25 FPS - Michael Snow. Potom bih izdvojila radove ne nužno samo onih koji su kategorizirani kao autorice i autori eksperimentalnog filma/videa: Zbigniew Rybczyński, Chantal Akerman, Ivan Faktor, Nicole Hewitt, Run Wrake, Emily Richardson, Oskar Fishinger, Hans Richter, Jacques Tati… lista je duga.

Danas zahvaljujući jeftinoj, dostupnoj tehnologiji, buja produkcija uvrnutih, eksperimentalnih, kolažnih, hibridnih filmova i instalacija. Inspirira li Vas to? Mislite li da u tom pogledu živimo u zanimljivom razdoblju?

Vrlo je zanimljiva mogućnost da zaista svatko snimi, aplouda i distribuira svoj vlastiti film. Ono što mi se čini važnim je ne samo činjenica da svatko može producirati svoj film, već da postoji mogućnost kroz razne socijalne mreže doći do ljudi koje njegov rad zanima. S druge strane, dostupna tehnologija i internet omogućavaju i onima koji se fizički nalaze na rubnim područjima sudjelovanje u suvremenim zbivanjima i kao autora i kao publike.

Od 2008. radite kao viša asistentica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na Odsjeku za animirani film i nove medije. Možete li nam reći što konkretno poučavate studente i kakve su Vam tehnološke mogućnosti tijekom nastave? Je li više riječ o teoriji ili praksi?

Na odsjeku radim sa zaista divnim ljudima i tijekom posljednjih godina uspjeli samo program postaviti tako da, prolazeći kroz razne tehnike i koristeći se raznim metodama, studente naučimo raditi vlastita istraživanja i projekte bez obzira kojim medijem barataju. Kroz studij prolaze od osnova analogne fotografije i grebanja po 35-mm traci do digitalne fotografije, snimanja kamerom i rada u 3D programima. Jedna od glavnih stvari koju s njima radim je eksperimentalna animacija, koja se radi, naravno, praktično prolazeći razne tehnike popraćene velikom količinom filmova koje gledamo i o kojima razgovaramo te kroz individualni mentorski rad.

Vaš film 'Razglednice' ušao je u konkurenciju 25 FPS-a. Na filmu ste surađivali s profesionalnim glumcima i amaterima. Kažete da su Vam 'metode: igra uloga, igrokaz, izražajno čitanje, insceniranje bajki, pisanje i čitanje razglednica, poslužile kao polazišne točke za razradu improviziranih i performativnih situacija'. Možete li nam predstaviti film?

Ta tri elementa koriste se u osnovnim školama kao metode za učenje hrvatskog jezika. Radnja filma je posjet obitelji iseljenika iz Amerike koja dovodi svoju djecu kako bi im pokazala stari kraj. U igranim dijelovima radila sam s prijateljima koji izvode tekst čitajući ga s papira, slučajnim prolaznicima i profesionalnim glumcima. U igranim scenama polako kroz film dodajem filmsko svjetlo, kostimografiju i šminku. Drugi dio su razglednice odnosno tekstovi s razglednica poslanih u Hrvatsku od hrvatskih iseljenika u Americi. One su riješene telopima i čitane kroz film. Treći dio je basna i izvedena je s ansamblom muzičara koji sviraju. Izvođači su u obučeni u kostime životinja koje se nalaze na hrvatskom grbu i na kovanicama.

Kako je izgledao proces snimanja i kako su sudionici reagirali?

Proces je trajao otprilike dvije godine. Prvo sam radila testne snimke od kojih sam dalje razvijala film. Bitno mi je imati mogućnost da počnem raditi u filmskom materijalu. Neke stvari se jednostavno ne mogu dogoditi na papiru. Što se tiče reakcije sudionika, većina tih ljudi me poznaje osobno i zna kako radim, čini mi se da im je bilo zabavno. Suradnici na filmu su mi jako važni, cijeli taj proces vidim kao zajednički rad koji omogućuje da se film dogodi. Od uže ekipe tu su direktor fotografije Ivan Slipčević, montažerka Iva Kraljević i asistentica montaže Hrvoslava Brkušić, muzika na kojoj su radili Tomislav Domes i Nenad Romic za Novyi Byte, kostimi Olivera Jularića i kostimografija igranih scena Maja Krišković.

Radite li upravo na nekom novom projektu?

Što se tiče filma, momentalno ne; 'Razglednice' sam upravo završila i prikazivanje na 25 FPS bit će premijera. Momentalno radim neke manje projekte vezane uz glas i govor. Jedna od posljednjih stvari koje sam radila bila je suradnja s Alenom i Nenadom Sinkauz u sklopu projekta 'Prirodu treba graditi' kampu koji je organizirao BADco.