Prije trideset i kusur godina, kada je Jean Michel Jarre snimio svoj debitantski album 'Oxygene', predodžba budućnosti bila je bitno drugačija od ovog što živimo danas.

Početak 21. stoljeća zamišljao se tada kao period u kojem će teleportacija biti moguća, vožnja kroz svemir trebala je biti uobičajena pojava, sve je trebalo biti sterilno i bijelo… Prvo desetljeće novog milenija je iza nas, teleportirati se ne možemo, još uvijek se redovno vozimo samo Zemljom, bijelu boju zamijenili su sivi tonovi, a budućnost kakvu vidimo danas je bliža budućnosti Georgea Millera u 'Pobješnjelom Maxu' nego u '2001: Odiseji u svemiru' Stanleya Kubricka.

Prije tri godine Jarre je nastupao u Ljubljani. Bio je to koncert u sklopu turneje povodom 30 godina od objave 'Oxygenea'. U maloj hali Tivoli na pozornici on i tri pomoćnika, analogni sintesajzeri od kojih su neki podsjećali na rasklopne ploče iz hladnoratovske ere, skromni video, rasvjeta i tek veliko ogledalo iznad njega kako bi se stekao bolji uvid u to što radi.

Sinoć potpuno drugačija priča, iako je na pozornici opet bio pojačan triom, a osnovu instrumenata sačinjavali su muzejski primjerci na kojima su stvorena remek-djela poput 'Oxygenea', 'Equinoxea' ili 'Magnetic Fieldsa'. Jarre je u malo više od dva sata izveo presjek karijere, a tehnoloških pomagala iz budućnosti, koja su koncert učinila spektaklom, nije mu nedostajalo.

Laseri iz najboljih dana techno partyja, projekcije na video zidu cijelom širinom Arene, efekti dostojni njegove veličine i opusa, a za potpun ugođaj nedostajala je tek publika jer u dvorani je bilo tek između četiri i pet tisuća ljudi.

Sasvim očekivano, na najbolji prijem naišli su klasici s konca sedamdesetih i početka osamdesetih godina. Zahvaljujući svim čudima tehnike umjesto dojma da prisustvujete spektaklu u izvedbi elektro pionira na momente je pogled s tribina upućivao na to da gledate nastup ekscentričnog, raščupanog profesora koji s trojicom pomoćnika u laboratoriju stvara čudne zvukove, a katkad sve je podsjećalo na kakvo raskošno otvaranje Olimpijskih igara.

Bez obzira na to, čovjek koji je imao nastupe na Trgu nebeskog mira u Pekingu, podno egipatskih piramida, a na jednom mjestu skupio je 3,5 milijuna Rusa, naišao je na topao prijem u Zagrebu, što i ne čudi jer je sredovječnu publiku, koja je činila većinu posjetitelja, vratio u mladost u kojoj budućnost nisu vidjeli uz bok dinosaurima.