Irena, moja bolja polovica, bavi se pisanjem za TV i film. Kad smo se tek bili počeli zbližavati, nemalo me čudila svojim manjkom strpljenja za uratke koje nije smatrala kvalitetnim, privlačnim, zanimljivim, intrigantnim i što već sve ne.

Svaki film koji bismo išli gledati dobio bi, otprilike, petnaest minuta fore da je privuče i zadrži. Ako u tome ne bi uspio, počela bi se vrpoljiti, a ponekad bi i izašla iz dvorane ili, ako bismo gledali kod kuće, jednostavno zaspala.

Nisam razumio zašto to radi i kako može znati valja li film ili ne nakon tako kratkog vremena sve dok nisam počeo češće visjeti po koncertima i festivalima. Sad ne samo što je puno bolje kužim, već i sam imam sve manje strpljenja za izvođače koji me ne uspiju zakačiti nečim tijekom prve tri, četiri pjesme.

Naročito na velikim festivalima, gdje ste stalno u situaciji u kojoj možete birati kao sa švedskog stola. Nije važno je li riječ o nekome svjetski poznatom ili malom bendu za kojeg eventualno znaju u krugu od 200 kilometara od grada u kojem djeluje. Ako nemaju to nešto, idem dalje. Kao da preskočim stanicu na radiju.

Dobar primjer je Erykah Badu, najzvučniji headliner trećeg dana festivala na petrovaradinskoj tvrđavi. Priznat ću da nisam ni bio njen veliki fan, ali mi se sviđala reskost kakvu je pokazivala u, recimo, 'Call Tyrone'. Žena je zračila lijenom drskošću poput kakve predatorske mačke, što mi je bilo dovoljno da je poželim čuti i uživo.

Dočekalo me razočarenje. Badu je ostavila dojam umišljene zvijezde, s puno stava i malo spomena vrijedne supstance.

Kasnila je dobrih 20 minuta, ne ponudivši publici nikakvo opravdanje zašto je čeka. Samo je počela svirati, kao da se ništa nije dogodilo.

To što je djelovala kao da je puna sebe i nije toliko bitno. Ali uspjela je - čak i uz odličan višečlani prateći bend - zvučati plastično i sintetički. Hladno. Sterilno. Distancirano. Kao da zijeva uz matricu u nekom trećerazrednom njujorškom klubu.

Možda mi fali određeni senzibilitet. Neka girl power žica, zbog koje mi ostalo ne bi bilo bitno. No, to je bilo strašno. Prisilio sam se ostati nekih pola sata, a onda pobjegao glavom bez obzira. Naletio sam opet kasnije, pred sam kraj nastupa. Nisam imao dojam da sam išta bitno propustio. Toliko o tome.

A još sam bio žurio da je ne propustim jer sam se neočekivano zadržao na stejdžu Suba, gledajući Elektra Monsterz, četiri ruska dečka koji su me oduševili.

Dečki su, doduše, još uvijek mali komad ugljena koji tek treba postati dijamant. Svakako trebaju poraditi na pjevanju (naći pjevača, rekao bih) i utegnuti svirku. Ali, imaju strast, energiju i dozu ludosti kakvom su plijenili Joy Division prije no što se Ian Curtis dohvatio štrika. Sjajno iskustvo, dosad najbolje festivalsko otkriće.

Što mislite, što s Elektra Monsterz ima zajedničko Plan B, projekt britanskog pjevača Benjamina Paula Ballance-Drewa, koji je u zadnji tren otkazao nastup na ovogodišnjem InMusicu? Problem s vokalom.

Tip je iza sebe imao moćan soul/r'n'b stroj, dostojan velikana poput Jamesa Browna, impresivan i glazbeno i vizualno. Naspram toga, njegov tanki tenor nalikovao je listu na vjetru - bio je sitan, bespomoćan i beznačajan. Gotovo pa bi se podjednako dobro zabavili i da se uopće nije pojavio na sceni.

Iznenađenje su bili i Death By Chocolate, koji uživo zvuče čvršće - bliže Snow Patrol, recimo - nego na studijskim snimkama. Još uvijek je to bilo dosta tetkasto, ali je bilo dobro posloženo i odsvirano. Dalo se poslušati.

Ako sam za Erykah Badu imao strpljenja, za Sarcasm nisam. Slovenski trash-metalci su toliko jahali po klišejima ionako predvidljivog žanra da je to bilo dosadno do bola. Zijev. Idemo dalje.

Zato su njemački prvaci u istoj kategoriji Sodom zvučali kao gladna zvijer koja se oglašava iz grotla pakla. Brrrrrutalan zvuk, od kojeg su se tresle podjednako i zidine i kosti.

Seun Kuti & Egypt 80 počastili su nas finom dozom afrobeata, podvučenog elementima free jazza. Kvalitetna svirka, puna ritma i feelinga, koja potiče na ples i daleko iza ponoći. Tako se to radi.

Obojeni program bili su zadnja svirka uživo koju sam poslušao. Domaćini kao da nisu bili nešto dobre volje - odsvirali su svoje s pola snage. Nadam se da je u pitanju bio samo kasni termin jer ovo što su ponudili ne obećava.

Od ostalih programa apsolutni hitovi su stejdž na kojima se izmjenjuju latino izvođači i trbušne plesačice, pred kojim je stalno gužva i uvijek ima hrpa cura koje plešu zajedno s onima na sceni te Silent Disco, za koji se čeka u redu dugom i po dvadesetak metara.