Što smo, dakle naučili iz ovogodišnjeg, 55. po redu Eurosonga? Baš ništa. Uči se iz knjiga, skripti i šalabahtera (povijest i ulica su, kažu, također učiteljice života), a ne iz trash priredbi, pa makar bile i ovako spektakularne.

Kako i priliči zemlji s drugim BDP-om per capita na svijetu, gala u Telenor Areni u Oslu bila je grandiozna i 'šljašteća' na entu, no još uvijek skandinavski diskretna i s jedva primjetnom, ali ipak prisutnom dozom ukusa i socijalne osjetljivosti na priredbi u kojoj nastupaju i zemlje koje su u donjoj polovici svjetske raspodjele dobara (Albanija, Armenija, Gruzija…), pa se golemim norveškim bogatstvom nikom nije mahalo u lice. Tamo gdje se nije išlo eurima, išlo se idejom i šarmom, i stvar je upalila sto posto.

No, i ovako fina priredba bila bi ćorav posao da se nije dogodio natprosječno solidan izbor pjesama, od kojih je natpolovična većina sasvim u dosluhu s kurentnim trendovima pop glazbe, za razliku od prošlih godina, kad se nije moglo disati od svetog Eurosong trojstva – etno / trash / dance. Sviđalo se to nama ili ne, ali ono što trenutno vlada na europskim top listama, vidjeli smo manje-više i na ovogodišnjem Eurosongu – Lady GaGa 'vamo, Fall Out Boy 'namo, a na tronu Lily Allen. Bilo bi preambiciozno tražiti više od toga.

Kao i uvijek, pričat će se puno o famoznoj Eurosong kuhinji, slavnijoj i od one Ane Ugarković, i analizirati koji je susjed kojem dao koliko, koji nije, zašto nije (ove je godine odnos glasova publike i žirija pri konačnom bodovanju bio 50/50) itd. Sve je to legitimno (i susjedsko potpomaganje i beskrajno nagvaždanje o tome), ali konačan raspored snaga u finalu teško se može osporiti – daleko najbolja pjesma nadmoćno je pobijedila, i tu nema ni k od kuhinje. Da nije pobijedila Njemačka, pobijedila bi Turska, što bi bilo iznenađenje, ali opet ne bi bilo šokantno s obzirom na light goth imidž i sweet'n'heavy sa zericom orijentalnog hip hopa pjesmu banda maNga, kao ni da je na tronu završila Danska sa svojim čistim Eurosong zicerom, koji bi da je ovo primjerice 1987. razvalio hametice.

Vjerojatno je netko mogao i trebao biti pet-šest mjesta više (Island, Albanija) ili niže (Rusija, Grčka, Francuska), ali to su već nijanse. Možda je veće kuhinje bilo u polufinalima, ali zapravo ništa stvarno 'utuživo' – jer koliko god možda našim ušima pasala primjerice makedonska pjesma, sasvim je razumljivo da ne paše recimo irskim ili portugalskim. U finalu, i to u gornjih deset, trebalo je biti mjesta i za Finsku, a kad su objavljeni rezultati, ispalo je da ih je osrednja Moldavija pretekla za dlaku debelu tri boda, o blijedoj Bjelorusiji i ostalima koji su prošli dalje da se i ne govori. S druge pak strane, kolijevka europske muzikalnosti, Italija, već 15-ak godina ne želi ni čuti za Eurosong, kao ni peterostruki pobjednik Luksemburg…

Što reći za naše cure? Bez domoljubne suze u oku i ruke na reveru, i one su definitivno zaslužile puno više nego što su dobile. Ispalo je da su u svojoj polufinalnoj grupi završile na 13. mjestu (od 17), čak 34 boda iza desetoplasiranog Cipra i da njihov prolaz u finale nije bio ni blizu. Činjenica da su u pjesmu ušle malo nervozno (i to baš Pamela Ramljak, daleko najiskusnija u grupi) i da ih je to progonilo dobar dio nastupa, očito ih je koštala puno, makar danas u eri 'jubitoa' i downloada, ekipa koja glasa putem tele-votinga, vjerojatno danima unaprijed odluči kome će dati svoj glas, pa sam performans vjerojatno ne igra toliko. Cure se, dakle, unatoč svemu nemaju čega sramiti, a dodatne pohvale idu im za to što su pjesmu odlučile pjevati na hrvatskom, jer teško da bi onako osoban tekst kakav su Pamela i Neda napisale dobio adekvatnu englesku verziju.

A pobjednica? Osim što je zaslužena i up to date (čak se ni ne fura toliko na Lily Allen koliko na Lilyin klon Kate Nash, al' dobro sad), mala Lena Meyer-Landrut, koja je prošle nedjelje napunila 19, izabrana je na specijalnom talent showu 'Unser Star fur Oslo' pod paskom iskusnog Stefana Raaba (inače oca onog divnog TV formata što nas je nedavno, hvala bogu napustio, Pobjedi Šolu – u originalu Schlag den Raab), na kojem je hrpa debitanata dobila priliku života. Usporedimo taj ulog s onim što obično čeka pobjednike naših talent showova, pogotovo kad vidimo kako je Lena eksplodirala od totalne anonimnosti do vrha Europe u samo par mjeseci. Možda je to i putokaz za budućnost čitavog Eurosonga – anonimci, debitanti i naturščici? Njemačka inače ne pobjeđuje baš na Eurosngu (iako nije propustila ni jednu od 55 sezona!) a kada pobijedi, onda se za to itekako zna – prvi i jedini put je to bila Nicole 1982. s nezaboravnom 'Ein Bischen Frieden'. 28 godina kasnije i Lenin 'Satelite' dosta je teško izbaciti iz glave i prestati ga glupavo pjevušiti…