Tko god je u rukama imao neki roman Nicka Hornbyja, zna da, i kad mu primarna tema nije glazba (kao u slavnoj 'High Fidelity' ili najnovijoj 'Juliet, Naked'), rijetko kad prođe više od dvije stranice bez neke glazbene reference, aluzije ili otvorene posvete. Hornby se odavno izjasnio kao Foldsov fan, o njemu je ne jednom oduševljeno pisao u raznim kolumnama, a u svojoj poznatoj zbirci glazbenih eseja '31 pjesma' (u kojoj je priznao da piše knjige samo zato što ne zna pisati pjesme) uvrstio je i tekst o 'Smoke' Ben Folds Fivea. Prvu zajedničku suradnju ostvarili su 2004. na bizarnom albumu 'Has Been' Williama Shatnera, kapetana Kirka glavom i bradom, sjajnoj kombinaciji Foldsove energične piano pop podloge i Shatnerovih autoironičnih deklamacija. Tamo je Hornby napisao tekst za jednu pjesmu ('That's Me Trying'), a sada je došlo do 'full monty' suradnje i albuma sa 11 novih Hornby/Folds pjesama.

Ben Folds, s druge strane, i sam je oduvijek sklon vrckavim, ironičnim tekstovima u svojim pjesmama, kao i čestim verbalnim improvizacijama na koncertima (vidi 'Ben Folds Live' iz 2002), ali i raznim avanturama i prankovima. Tako je, primjerice, preklani, uoči izdavanja svog trećeg solo albuma 'Way To Normal', na internet pustio devet pjesma s još neobjavljenog albuma. Kasnije se ispostavilo de se radilo o tzv. fake leaku - iako su pjesme imale iste naslove kao i one koje će se pojaviti na 'pravom' albumu, bile su to ipak fejk verzije, odnosno potpuno druge pjesme, snimljene jedne duge ljetne noći koju su Folds i njegov bend proveli u Dublinu. Mnogi su fanovi kasnije po forumima preferirali lažne, sirove 'originale' od kasnijih ušminkanih studijskih verzija, ali to je već neka druga priča.

Sad su konačno Folds i Hornby sjeli zajedno i napravili čitav album, OK možda ne doslovno – Hornby je iz Londona mailao tekstove Foldsu u Nashville gdje ih je onda ovaj uglazbio i aranžirao. Stvari počinju odlično, trima sjajnim, glazbeno i tekstualno međusobno sasvim različitim pjesmama – album otvara 'A Working Day', koja ne traje ni dvije minute, ali uspije promijeniti tri glazbene teme uključujući i superduhoviti refren-komentar o internetskim 'sveznalicama', zatim ide 'Picture Window' balada o majci koja je s djetetom primljena u bolnicu na Staru godinu, i treća i najbolja, 'Levi Johnston's Blues' o golobradom 'malo-je-malo-nije' zaručniku i ocu djeteta tada maloljetne Bristol Palin, kćeri potpredsjedničke kandidatkinje na zadnjim američkim izborima, Sarah Palin, i to u Ich-formi.

Do kraja albuma izmjenjuju se zgodne Hornbyjeve crtice na šarene teme koje variraju od Doca Pomusa, autora među ostalima i Elvisovih klasika, koji je dobar dio života proveo u invalidskim kolicima i po čijoj je pjesmi za Raya Charlesa album vjerojatno i dobio ime, pa do traumatičnog 9. rođendana djevojčice razvedenih roditelja ('Claire's Ninth'). Nisu to baš neke teme za pop pjesme pomislio bi laik neupućen u opus Bena Foldsa, ali on nikako nije nov u ovome i njegove su stvari dosad bile duhovite i 'lirski bogate', čak i urnebesne, kao, primjerice, obrada Dr.Drea i Snoop Dogga 'Bitches Ain't Shit', tako da bismo, da ne znamo da se radi o Hornbyjevim tekstovima, bez puno razmišljanja zaključili da su to 'redovne' Foldsove pjesme. I podloga je tipična foldsovska – lagani, ali bogato producirani vrckavi piano pop koji ponekad ode malo u soft rock, ponekad u simfo, ali nikad u predvidljivost, sa svojim trademarkom, naglim i iznenadim promjenama tempa i atmosfere, što ih čini beskrajno zabavnim i neodoljivo zaraznim.

Odličan album, prepun iznenađenja, i za uši, i za ono između njih, što je, dakle, ništa novo za opus Bena Foldsa, ali je vjerojatno avantura života za njegovog novog 'partnera u zločinu' Nicka Hornbyja.