Danas se reperi ponosno hvalisaju sa zbirkama tenisica koje su toliko goleme da nikada ne moraju dva puta obuti isti par, a vrata svojih domova i ormara otvaraju kamerama i očima obožavatelja u emisijama tipa MTV Cribs, puštajući ih da zavire u svijet koji su isti ti obožavatelji, doduše dragovoljno, obilno sponzorirali svojim 'fanovskim novcem'. Na Filipinima sredinom osamdesetih situacija je bila nešto drugačija – prave pop zvijezde su bile političari, a vrata se nisu otvarala javnosti samo tako. Za obiti bravu palače odabranih nije bilo dostatno imati kameru – bilo je nužno provesti revoluciju.

Kao i sve druge revolucije u novijoj povijesti i ona filipinska završila je masovnim jurišem naroda na dom velikih vladara, bračnog para Marcos koji je 'strahovladao' zemljom od 1965. do 1986., a jedno od najvećih otkrića nakon pada filipinske Bastille, ako zanemarimo spise kojima su svrgnute diktatore sudski proganjali zbog korupcije te sustavnog pljačkanja i uništavanja vlastite države, bila je zbirka cipela kakve bi se postidjele Mariah Carey i Lady Gaga zajedno: toliko pari da ih je Imelda 'Čelični leptir' Marcos, legendarna supruga diktatora, ali i 'diktatorica' sama po sebi, mogla svaki dan mijenjati, a nikada ne obući iste dva puta tijekom čak osam godina!

Ta zbirka skupih cipela, s nekoliko tisuća komada uredno posloženih u odajama predsjedničkih dvora, danas je ne samo atrakcija Muzeja Imeldinih cipela koji privlači turiste, predmet marketinških kampanja i jedan od najpoznatijih bizarnih detalja vladavine obitelji Marcos, američkih marioneta u regiji, već i jedan od podsjetnika na to zašto je Imelda toliko zanimljiva figura da se o njoj i danas ne samo da pišu knjige i režiraju dokumentarni filmovi, već i glazbenici od kojih to uopće ne bi očekivali – poput čarobnjaka Brit-dancea devedesetih Fatboy Slima i novovalne ikone Davida Byrnea – snimaju i izdaju konceptualni album o njezinu životu!

Doduše, za figuru toliko kompleksnu i kontroverznu kakva je bila i danas ostala Imeldina, čovjek bi očekivao nešto kompleksniji i kontroverzniji album, no... Ostaje pitanje je li uopće moguće ugurati sve što bi trebalo u minutažu jednog, makar i dvostrukog LP-ja, ili se dovoljno diviti pokušaju? Jer, Imelda Marcos, potomak španjolskih osvajača čije je naslijeđe i danas dominantno u suvremenom filipinskom životu, s golemim utjecajem katoličke crkve koju se optužuje za nekontroliran porast najsiromašnijeg stanovništva uplašenog zbog grijeha korištenja kontracepcije i potonućem sustava u krajnju nejednakost vladavinom 200 odabranih bogatih obitelji (zvuči poznato?), pravih dinastija koje modeliraju društvo mimo svih demokratskih mehanizama i predstavljaju pravu plutokraciju s ultrabogatom manjinom i siromašnom većinom, ne samo da je kompleksna kao osoba, već je i dio/proizvod tog kompleksnog sustava, unutar kojeg je moguće da se Imelda, nakon nekoliko godina provedenih u izbjeglištvu, 2010. vrati u domovinu i nadmoćno osvoji izbore za kongres. Prvo su joj se divili pa su je pokušali ubiti pa su je protjerali, a sada je opet vole – vrijeme stvarno radi čuda.

Vrijeme, doduše, nije napravilo čudo u autorskoj radionici dvojca iza albuma 'Here Lies Love', barem ako je suditi po onom što čujemo među tih dvadesetak pjesama. Byrne, koji je status ikone zaradio svirajući sedamdesetih i osamdesetih u Talking Headsima, a potom devedesetih započeo solo-karijeru uvelike inspiriran tzv. world musicom, spojio je fascinaciju latino-glazbom s naslijeđem Fatboy 'Norman Cook' Slima, koji je komercijalizirao klupski scenu postavši jednim od najpopularnijih DJ-a kraja 20. stoljeća, animiravši sve od disco klubova i stadionskih tuluma do top ljestvica i televizije svojim hitovima u rasponu od 'Rockafeller Skank' do 'Praise You'.

'Here Lies Love', predvođen odličnom naslovnom stvari koja podsjeća na Imeldinu želju za natpisom na vlastitom nadgrobnom spomeniku ('Ovdje leži ljubav'), prilično je ziheraški latino-dance-pop, radiofoničan i pomalo uvrnut u svojoj namjeri da kroz spoj ova dva glazbena svijeta ispriča gotovo-pa-cijelu priču (od odrastanja uz sluškinju Estrellu Cumpas do braka s Ferdinandom Marcosom i konačnog bijega iz države) o ženi koja je iskreno vjerovala da je njezino ekscesivno bogatstvo temelj njezinog predstavljanja siromašnih, jer su, kako je govorila njezina logika, siromašni građani zemlje živjeli bogatstvo kroz nju, kroz njezin lik i djelo – tipični aristokratski gard koji je kasnije izrodio više od 9000 sudskih tužbi, između ostalog i onih za mučenja, ubijanja i zatvaranje desetaka tisuća političkih zatvorenika. Sve to malo je previše slojevito i zapetljano u svojoj političkoj praksi,  filozofiji i psihologiji da bi ih se dostojno dalo obraditi, makar i kroz gostovanja čak 22 različita vokala (impresivna 'zbirka' od Tori Amos, Cyndi Lauper i Roisin Murphy preko Natalie Merchant i Santigold do Stevea Earlea i samog Byrnea) utopljenih u suradnji vodeća dva glazbena maga koja su se na ovaj projekt odvažila nakon Byrneova nagovaranja i dvije do tri čaše previše eksane u lokalnom pubu. Jer album kao da se ne može odlučiti želi li zabaviti ili dokumentirati, biti komentarom ili svjedokom povijesti.

Ali daleko od toga da je posve promašen, loš ili neslušljiv – tek simpatičan, koliko i pomalo mediokritetski spoj soundtracka ere i podloge za cupkanje nogom uz koktele ljetnog predvečerja, ma koliko u osnovi bio ambiciozan dvostruki CD s DVD-om nakrcanim spotovima pa čak i s 120 stranica dugom knjigom kao poštenom nadopunom onome što (ni)smo uspjeli čuti u pjesmama. A ono što je najzanimljivije od svega jest to da se 'Here Lies Love' ne fokusira na priču o cipelama, savršeno izbjegavši zamku upadanja u predvidljivost, držeći se zdravog argumenta kako je Imeldin život bio dovoljno zanimljiv da se iz njega da iscijediti 20-ak pjesama i bez opsesije onim popkulturno najočitijim. Na kraju krajeva, kad snimate album o osobi čiji je jedini komentar na pokušaj atentata bio: 'Zašto su me htjeli ubiti s tako ružnim nožem?' morate biti svjesni da je obuća, makar se govorilo o nekoliko tisuća pari cipela, tek manji dio kostura koji se nalaze u ormaru.

Tko zna, možda Fatboy Slim, kada 28. svibnja dođe u Umag, izvuče pokoju od tih koščica pa u svoj klasični razigrani set vrhunskog pop-housea i euforičnog techna umiksa i pokoju od ovih pjesama, sablasnih podsjetnika na to gdje bi mogla završiti Hrvatska ako nastavi putem kojim je krenula. Iako, kad ste već na partyju, možda je bolje ne razmišljati o tome...