Nouvelle Vague (uglavnom) nisu onakvi kakvima se predstavljaju. I to ne na loš način. O, ne. Naprotiv.

Slušate li bilo koji od njihovih albuma, lako ih je zamisliti kako u sitne sate sviraju na događanjima poput Motovunskog filmskog festivala. Više kao glazbena pozadina za chill out nakon noći ispunjene filmovima, medicom i plesom na zidinama nego kao glavna atrakcija koja će u potpunosti zaokupiti oči i uši.

Kolekcije obrada u jazzy latinoameričkim ritmovima obojene su mačkasto seksi vokalima, koje je ugodno slušati i lijeno sanjariti, pomalo dekadentno i sjetno, s dozom erotike ili bez nje.

Što tek izdaleka (ali zbilja izdaleka) daje naslutiti u kakvu se punokrvnu kabaretsku zvijer ta francuska skupina preobrazi kad se nađe na pozornici.

Za zagrijavanje, umjesto najavljenih Head On East, nastupili su Ivana Rushaidat & A Little Drop of Poison. Korektna, ali ni po čemu naročito zanimljiva svirka, iz koje ću izdvojiti tek obradu 'Way Down In The Hole' Toma Waitsa, koja je ponovno skrenula pozornost na sebe kao glazbena podloga špice za uspješnicu HBO-a 'The Wire'.

Show Nouvelle Vague izgledao je kao ublažena (ali tek ponešto) predstava kakvu bi pružili Prince & The Revolution početkom '80-ih, netom prije albuma 'Purple Rain'.

Vizualno, sve je prštalo seksom i seksualnim aluzijama, provokativno i izazivački, garnirano melankolijom i alkoholom, u najboljoj tradiciji pariških kabarea. Kad se tome doda energija punk i novovalnih hitova, uz sjajan bend koji može odsvirati sve i svašta, dobijete eksplozivnu kombinaciju. I večer za pamćenje.

Uz standardnu postavu pojavila se i Zula, plesačica pariškog Crazy Horsea, koja je naelektrizirala atmosferu ne samo svojim ogoljenim dugim nogama i erotskom koreografijom koja je koketirala i sa svijetom S&M-a, već i jako dobrim pjevačkim dionicama. A dala je svemu i pomalo cirkuskog štiha, iako nipošto lišenog seksipila.

Melanie Pain ispunila je očekivanja, ponudivši iznimno dobar trenutak tijekom prvog bisa, kada je povela gotovo punu Tvornicu u zborno pjevanje 'Love Will Tear Us Apart' kakvo se rijetko moglo čuti u Zagrebu, naročito kada su takve pjesme u pitanju. Pitam se što bi Ian Curtis rekao da ju je (i nas sve skupa) mogao čuti.

Ipak, bila je to večer nadahnute Liset Alea. Briljirala je i solo i kao pratnja, unoseći u pjevanje puno strasti i feelinga, neumorno izmjenjujući instrumente poput melodike i bubnja, koristeći glas i kao ritmički instrument. Potjerala mi je žmarce niz kralježnicu nevjerojatno ogoljenom i nabijenom izvedbom 'Escape Myself'.

Do kraja redovnog dijela koncerta odsvirali su manje-više svoj best of repertoar, uz nešto novih pjesama, koje su ostale u sjeni uradaka s prvih albuma. Bilo bi super kad bi se dohvatili i više novijih izvođača, primjerice Florence & The Machine. Rado bih čuo što bi napravili s 'What The Water Gave Me', iako bi im uz ostatak materijala vjerojatno bolje pristajala 'Kiss With a Fist'.

Sve u svemu, bile su to takve bakanalije za oči i uši da smo ih dva puta vraćali na bis. A slušali bismo ih i dalje, samo da su htjeli svirati.