Ne znam jeste li ikad doživjeli napadaj panike, ali ne preporučujem ga ni u fragmentima – mučnina, ubrzano i otežano disanje, bol u prsima i lupanje srca, potreba da pobjegnete, strah od gubitka kontrole, slabost, nesvjestica. Što vam je moć pokretne slike, ljudi moji. Drugi je dan Motovunskog filmskog festivala svjedočio, točnije prouzročio, moj prvi službeni napadaj panike. Usred projekcije kanadskog dokumentarca Aarona Yegera Narod bez broja' ('A People Uncounted') u jednom sam trenutku pomislila da ću se rasprsnuti, razliti po daščanom podu najmanjeg motovunskog kina i nestati u pukotinama, zajedno s cijelom ljudskom vrstom. Od jada, užasa, i straha – od prošlosti, i njezinog stravičnog zrcaljenja u sadašnjosti.

O Holokaustu znamo mnogo; čitali smo svjedočanstva i eseje, išli po muzejima, gledali hrpe filmova, od Resnaisa, preko Lanzmanna do Spielberga, ne nužno tim redoslijedom. I kako me onda mogao zateći, i zatući, još jedan film koji govori o istom događaju – kroz desetak osobnih priča preživjelih – banalno, izravno, šakom u glavu, koljenom u trbuh, metkom u zatiljak. Možda zato što se o pola milijuna Roma ubijenih po logorima diljem Europe ne čuje često, i ne razmišlja gotovo uopće – pa nas vlastito neznanje i nebriga povijesti odjednom u mraku dvorane sramom ošamuti, uspaniči. Koliko smo povijesti previdjeli, prešutjeli - i, što je još gore, koliko sadašnjosti previđamo i prešućujemo? Koliko civiliziranih - europskih - deložacija, deportacija, demagogija? Kako se suočiti s debaklima ljudskosti, i pritom ne dobiti napadaj panike? Svome tijelu mogu samo zahvaliti, jer barem ono govori istinu.

Nakon projekcije održana je diskusija radnoga naslova 'Rom ili Cigan - razbijanje predrasuda' na koju je došlo nevjerojatnih stotinjak ljudi, od toga više od polovine Romi. Većina se na tren našla u manjini, u društvu stvarnosti koje žive i postoje onkraj naših radara, vidljivih samo u stereotipima koje hrane mediji, koje hrani (i) naša šutnja, nezainteresiranost. Devedeset minuta razgovora koji je jedva zagrebao površinu, ali na koju je spontano došlo valjda čitavo to najmanje kino. Što vam je moć pokretne slike.

I, da, nakon takvog dana pokušala sam uteći panici, u zagrljaj melodiozne zabave, na projekciju ekraniziranog kazališnog hita 'Kauboji' Tomislava Mršića. Gospod, međutim, nije htio da se tako lako riješim Roma – pred kinom je bila tolika gužva da sam vrlo brzo odustala, i vratila se u sobu, svojoj tahikardiji i romskom pitanju. A odgovor na nj, ne treba ni naglašavati, bez oklijevanja i sveudilj je – da.