U prvom filmu, 'Deadline/Lifeline' Tomislav Jelinčić, koji je trenutno na završnoj godini studija filmske i TV režije, dotiče se rokova koji nas salijeću sa svih strana. Silnim pritiskom gušeći nas i našu kreativnost, dovode nas do situacije kad nam postane pun kufer svega. U tom trenutku jedni brundaju u bradu, drugi u lokalnom kafiću, a treći pobjegnu od svega. Potonje su napravili junaci drugog Tomislavovog filma 'Pun kufer', Robert Schenk i njegovi istomišljenici koji su ostavili sve i otišli živjeti daleko od civilizacije.

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu premijerno će biti prikazana dva vaša filma: 'Deadline/Lifeline' i 'Pun kufer'. Kako je došlo do njih?

Do prvog spontano u sat vremena, do drugog planirano u šest mjeseci. To je samo jedna od krajnosti po kojima se ovi filmovi razlikuju. U jednom sam zašao u vlastitu životnu intimu, u drugom sam pratio i snimao životnu intimu drugih. Na kraju opet nekako dođe na isto.

Što još razdvaja ta dva (filmska) svijeta?

77 kilometara. I figurativno i doslovno. Jedan je sniman u Blatuši, drugi u Zagrebu. Jedan u miru bez ikakvih rokova i strke, drugi u satu neizvjesnosti, deadlinea, poslovnih, životnih i prirodnih rokova. Jedan s prekrasno snimljenim prizorima profesionalne HDV kamere, drugi s često drhtavom i preokrenutom slikom Sony Ericsson Xperije. Filmovi toliko različiti i udaljeni, a opet bliski i nadopunjujući.

Koliko u filmu 'Deadline/Lifeline' progovara kroz vas vaš posao u informativnom programu RTL-a?

Film je itekako (auto)biografski, mene i moje bolje polovice, možda i bolje reći moje petine. Film otkriva situacije koje televizijski gledatelj nikad neće vidjeti na svom malom ekranu, ali ubrzo hoće na velikom platnu. Ne otkriva film nikakve velike tajne, ali je pun iznenađenja. Pa i za mene kojem takve situacije nisu strane.

Usprkos svim razlikama, filmovi su sadržajno zgodno povezani – 'Deadline/Lifeline' ukazuje na stres današnjeg života, 'Pun kufer' nudi mogući spas. Koliko je to ciljano, a koliko igra (dokumentarističkog) slučaja?

Sve je ispalo sasvim slučajno, toliko različito, a istodobno toliko povezano. Jedino što vas moram upozoriti da biste nakon gledanja oba filma mogli potpuno preokrenuti mišljenje i reći da 'Deadline/Lifeline' nudi mogući spas, a 'Pun kufer' ukazuje na stres današnjeg života. Tanka je ta linija kad ti je pun kufer deadlinea i lifelinea.

Je li vama pun kufer života?

Nikako. Štoviše, veselim se svakom danu, samo da ima pun kufer više sati. 24 je pre-premalo.
>> Gledajte vrhunske dokumentarce u ZagrebDox kolekciji MAXtv videoteke

Kako gledate na način života kakav vode 'punokuferaši'? Kao na utopiju, bijeg ili neki vrijedni i skriveni biser? Može li se živjeti i preživjeti na takav način u prilično krutim današnjicama?

Sva sam ova pitanja i sam sebi postavljao prije i za vrijeme snimanja filma koji će u 40-ak minuta, vjerujem, mnogima na kraju ipak dati odgovore. Živeći neko vrijeme s njima kako bismo napravili što autentičniji film, uvjerio sam se da priroda nudi obilje o kojem oni pričaju, u koji vjeruju i, ono najvažnije, koje oni znaju dobro iskoristiti. Uvjerio sam se i da su to ljudi koji žele i rade na sebi da bi postali kvalitetnije osobe koje znaju opraštati, primati i dijeliti te ne skrivati svoje osjećaje, bili oni pozitivni ili negativni. Zajedno s kolegama s Akademije, snimateljem Gašperom Milkovičem Biloslavom i montažerom Denisom Golenjom, u film smo pretočili svoj doživljaj tog raja u raju, a je li sve utopija, bijeg ili skriveni biser, prepuštam na razmišljanje nakon odgledanog filma.

Kako ste došli do Roberta Schenka i njegove zajednice?

Trebao sam za ispit na Akademiji snimati jednu drugu priču, ali je nakon dugotrajnih priprema pred početak snimanja naprasno sve otpalo i našao sam se u problemu. Onda sam se sjetio da mi je prijatelj Damir godinu dana prije pričao o zajednici koja gradi kuće od blata i slame, da je bio tamo i da to moramo ići opet vidjeti. Još tada sam bio siguran da ću posjetiti Blatušu, ali ne i da ću na kraju s njima često provoditi vrijeme i snimiti film. Zahvaljujem i Robertu koji nam je širom otvorio vrata i eko sela i zajednice koja nas je lijepo prihvatila kao da smo dio njih.

Da vam se prelije čaša, kako i kamo biste vi pokušali pobjeći?

Da vam sad kažem, pa da me nađete. He-he, lukavi ste vi. Sigurno bih zbrisao negdje u prirodu. Ali ne bih pobjegao, nego se vratio.

Je li, možda, jedan od takvih bjegova i odluka o nastavku studiranja?

Prije bih rekao neka vrsta zrelosti u kojoj uspiješ artikulirati svoje potrebe i ne zatomiti ih u kolotečini radne svakodnevice, nego jednostavno provesti u djelo. Od posla ne možeš pobjeći, a doma od žene, ako ste na to aludirali, još manje, he-he.

Planirate li se s vremenom naglašenije posvetiti dokumentarcima i filmu općenito?

Ja film tek otkrivam, režiji se tek učim i još sam na počecima. Volim posao koji trenutačno radim, a ovi filmovi sigurno mi nisu zadnji. Tek počinjem.

Kad bi ovaj intervju pročitala neka filmska mecena i odlučila vam darovati otvoreni račun za dokumentarni film, koju temu ili priču biste htjeli pretočiti na filmsku vrpcu?

Mnogo je primjera da za dobar dokumentarac nije presudan novac. Umjesto da mi netko da hrpu para, radije bih da mi da hrpu vremena. Pa bih i o tome stigao razmisliti.

Je li (dokumentarni) film za vas prostor bijega od stvarnosti ili (kritičkog) komentiranja iste?

Dokumentarac ne prikazuje stvarnost, nego ono kako redatelj vidi tu stvarnost. Nama koji dolazimo iz novinarstva gdje su stvarnost i istina glavni kriteriji treba vremena da se snađemo u filmskom jeziku i svijetu. Tako da smo kroz filmove kojima kritiziramo stvarnost i sami istodobno mentorski žestoko kritizirani. Sreća je jedino što imamo priliku učiti od najboljih.

***
Glavni sponzor ZagrebDoxa je Hrvatski Telekom, pa će ljubitelji dokumentarnog filma, diljem Hrvatske moći i u vlastitom domu uživati u filmovima najboljih europskih autora, višestruko nagrađivanih na svjetskim festivalima. Od 24. veljače 2013. u redovitoj ponudi MAXtv videoteke moći će se premijerno pogledati filmovi: 'Ramin' (Audrius Stonys), 'Ljudi koji sam mogao biti, a možda i jesam' (Boris Gerrets), 'Katka' (Helena Třeštíková), 'Problem s komarcima i druge priče' (Andrey Paounov) i 'René' (Helena Třeštíková).
Riječ je o pet raznovrsnih naslova koji u fokus postavljaju niz generacija i progovaraju o različitim problemima – od tinejdžerske ovisnosti preko problema zatvorenika, pa sve do univerzalnih tema poput potrage za ljubavlju i primjene suvremene tehnologije poput mobitela pri dokumentiranju stvarnosti.