'Kad Zagreb pjeva i pleše, sva se lica smiješe', tako glasi refren radosnog pjesmuljka što se provlači Ivandinim filmom od samoga početka i koji nam daje uvid u zabavnu zagrebačku kazališnu scenu uoči Drugog svjetskog rata, preko društvenih promjena uzrokovanih uspostavom ustaškog režima, do samoga kraja u kojem glavna junakinja skončava u vlaku za koncentracijski logor. Ta fina ironija u kojoj zagrebačka malograđanština eskapistički 'pjeva i pleše' dok im sugrađane Židove guta mrak ustaške strahovlade, najbolji je dio Ivandinog filma i fina kritika svih totalitarizama ovoga svijeta koji u svojoj osnovi imaju zadovoljavanje masa čija sklonost hedonizmu puše u jedra zločinačkih namjera vlastodržaca.

U svemu ostalom, Ivanda i njegov koscenarist Drago Kekanović zapali su u probleme iz kojih se nisu znali iskobeljati. Primjerice, prijateljstvo dviju glavnih junakinja koje u Ivandinom autorskom svijetu počinje osmijesima i pogledima tijekom stepanja, a razvija se u filmskim elipsama. Dramaturgija, bila ona klasična ili ne, ipak ima svoje zakonitosti. Ili, recimo, zločinački režim premrežava društvo, a mi gledamo neke plastične negativce ustaških agenata.

Jedina potencijalna punokrvna negativka – Darijina majka Melita (Linda Begonja) – na kraju iskazuje beskrajnu humanost, a k tome je i Njemica pa smo, božemiprosti, u raspodjeli zla prema nacionalnom ključu stigli na teren 'Duge mračne noći'. Šteta glavnih glumica, talentiranih djevojaka Klare Naka i Tamy Zajec kojima se pridružila i pouzdana Zrinka Cvitešić. One su format za veliku dramu, a ne za film bez velike scene. Jer sve ono zanimljivo u priči o Lei i Dariji znali smo i prije samog filma. Ili da parafraziramo uvodni natpis – 'činjenice smo znali, ali gdje je tu mašta?'