Jedna od najvećih filmskih legendi svih vremena, glumac, redatelj, producent i ikona s gotovo 200 snimljenih naslova za pojasom (i tendencijom da i dalje radi na četiri do pet projekata godišnje), došla je u Ljutomer na Festival filma i vina Grossmann, preuzeti nagradu za životno djelo. Novinar tportala vodio je razgovor s Francom Nerom pred publikom na glavnom gradskom trgu, a iz maratonskog cjelovečernjeg intervjua izdvajamo nekoliko najzanimljivijih dijelova, počevši s pričom o njegovom posljednjem velikom hitu, ulozi u Tarantinovom pseudoremakeu 'Djanga', modernoj verziji Corbuccijevog klasika koji je Nera još 1966. lansirao u svijet svjetske slave.

'Moja je uloga trebala biti dulja!' objašnjava Nero pozadinu svog kratkog pojavljivanja u Tarantinovom 'Odbjeglom Djangu' te tako započinje dugu priču o povratku u svijet pištolja, šešira i mamuza:

'Prije 20 godina za Miramax sam u Španjolskoj snimao 'Talk Of Angels', u kojem je moju kćer glumila mlada glumica Penelope Cruz. Jednu večer Penelope je rekla da ide na festival u San Sabastian i da će se vratiti drugi dan. Rekao sam joj u redu, kad se vratiš, ispričat ćeš mi kakav je festival. Kad se vratila, rekla mi je – Franco, na festivalu je bio jedan mladi redatelj po imenu Quentin Tarantino koji je poludio kada sam mu rekla da snimam film s tobom i vikao: 'Dovedi ga ovdje, želim ga upoznati, moram ga upoznati!' Tako sam ja prvi put čuo za Tarantina. Kroz godine sam slušao kako priča da sam ja njegov idol, kako je odrastao uz moje filmove i sl. Kad je snimio 'Kill Bill', njegov producent je u Rimu predstavljao film umjesto Tarantina koji nije mogao doći zbog gripe pa mi je s pozornice prenio Quentinove pozdrave. Koju godinu kasnije, na festivalu u Berlinu saznao sam da Tarantino priprema novi film i da očekuje mene u njemu. Kada sam došao u Los Angeles, svi su me novinari počeli ispitivati o tom filmu, ali ja nisam znao o čemu oni govore. Saznao sam da se priprema nova verzija 'Djanga' i da je moje ime već vezano uz projekt, iako ja o tome nisam imao pojma. Izgleda da sam bio jedini koji nije znao ništa o tome. Uglavnom, Tarantino je konačno došao u Rim s 'Nemilosrdnim gadovima' i odlučio da neće napustiti grad dok ne upozna Franca Nera. Ja sam taj dan bio u bolnici i vadio krv, ali nagovorili su me da se nađem s njim na ručku. Konačno smo se upoznali pa mi je ispričao svoju priču o odrastanju u videoteci uz moje filmove. Znao je sve moje rečenice iz njih. Kada sam se pripremao za film o Dominiqueu Strauss-Khanu, dobio sam i scenarij za 'Djanga', ali se razočarao jer u njemu nije bilo uloge za mene. Kad me Tarantino nazvao, objasnio sam mu da nisam baš siguran da ću pristati. Na kraju me nagovorio da odradim malu cameo ulogu. Scena koju sam snimio bila je puno dulja, cijeli razgovor s Leonardom DiCapriom, ali sve je to izrezano u montaži i ostao je samo komadić, kratki razgovor dva Djanga. Moj cameo trajao je devet minuta, ali na kraju je u filmu ostalo samo tri.'

Zanimljivo je da Vas je Django toliko obilježio za cijeli život, ali koliko znam, u početku ste zamalo odbili ovu ulogu jer ste htjeli biti 'šekspirijanski glumac'.

Da, završio sam prestižnu glumačku školu Piccolo Teatro di Milano pa kada su me pitali bih li glumio u vesternu, nisam bio oduševljen. Vozio sam se u automobilu s najboljim talijanskim redateljem, Eliom Petrijem, i rekao mu da mi nude vestern, no kako ja želim biti pravi glumac. On mi je rekao – jesi li slavan? Nisi. Prema tome, nemaš što izgubiti. Učini to. (smijeh) Zato sam prihvatio tu ulogu.

'Django 'je doživio nebrojeno puno verzija kroz povijest, uključujući i japansku 'Sukiyaki Western Django' Takashija Miikea. Jeste li ga gledali?

Jesam. Tarantino ima cameo. Svidio mi se.

Snimili ste jako puno filmova na prostorima bivše Jugoslavije. Čuo sam da čak znate i ponešto hrvatskog, slovenskog, srpskog...

Ma, jedino što sam naučio i što uvijek kažem svom vozaču jest 'velika krivina' (smijeh)

S hrvatskim redateljem snimili ste i 'Banovića Strahinju'. Kakva su Vaša sjećanja na rad s Vatroslavom Mimicom?

Mimica je divan redatelj. Jedan od najboljih s kojima sam ikada radio. Ne razumijem zašto nakon 'Banovića Strahinje' nije snimio niti jedan film. Trebao je snimiti još jedan film sa mnom, godinu dana kasnije, nazvan 'The Blonde Gypsy'. Bila je to još jedna fantastična priča, ali velika je tajna zašto nije snimio novi film, kao da mu nisu dopustili da više snima filmove. Jako, jako se divim Vatroslavu. Kad su mi poslali scenarij za 'Banovića Strahinju', Vatre je rekao – Franco Nero je jedini koji može glumiti ovu ulogu. Jugoslavenski su glumci bili jako ljuti na mene, jer kako jedan stranac može biti narodni heroj? Mimica je insistirao, tvrdio da ja jedini imam pravo lice i karizmu. No tijekom snimanja sam se sprijateljio sa svim glumcima, bili su fantastični. Jako sam se sprijateljio sa Šerbedžijom, a i danas smo dobri prijatelji. Tijekom rata, kada je pobjegao iz Beograda, živio je u mojoj kući u Londonu, gdje je boravio četiri godine.
Za 'Banovića strahinju' mi je već tijekom snimanja bilo jasno da će biti dobar film. Mimica je znao s malo novca snimiti film s velikim stilom. Sjećam se da je u Veneciji cijela dvorana ustala i zapljeskala 'Banoviću Strahinji'. Bilo je fantastično. Kada su prikazali film u SAD-u, mnogi moji holivudski kolege rekli su da je to najbolji film koji su ikada vidjeli. Trebate biti ponosni na Vatroslava Mimicu!

A iskustva s 'Bitkom na Neretvi'?

Sjećam se rada s Veljkom Bulajićem. Bio je jako duhovit, a i glumac u stvarnom životu. Kad god je želio pričati o sceni, pozvao bi glumce i objasnio – Franco, ti ćeš biti tamo, stavit ćeš projektil u top i lansirati ga vuuuuu, on će pasti i buuuum... Proizvodio je sve te zvukove, gestikulirao. Bilo je to sjajno iskustvo sa sjajnom glumačkom postavom, radio sam sa svojim omiljenim glumcem Orsonom Wellesom, a tu su i Yul Brynner, Hardy Krüger... Svoje sam scene snimio sa Sergejem Bondarčukom, a dok sam mu umirao na rukama, pogledao me i rekao: želim snimiti film s tobom! Kasnije smo zajedno snimili 'Red Bells Part II', priču o Oktobarskoj revoluciji. Prije nekoliko dana Veljku Bulajiću odali su počast u Italiji. Ja sam u Hrvatskoj snimao 'Otok ljubavi' Jasmile Žbanić pa sam sjeo na zrakoplov i otišao u Rim predati Bulajiću nagradu, što mi je bilo veliko zadovoljstvo.

Naravno, tijekom snimanja Neretve imao sam prilike upoznati Tita, koji je bio moj veliki obožavatelj. Tito je slao privatni zrakoplov u Rim koji me vozio u Hrvatsku, a na Brijunima mi je pokazivao svoje fotografije. Mislio je da je bio dobar fotograf, ali bio je užasan. Jovanka je uvijek stajala po strani i gledala nas bez da bi progovorila, a Tito je uvijek nudio nove projekte i ideje. Volio me, a jednom me je za dar poslao u Sarajevo u tvornicu kože, gdje su mi poklonili stotinjak kožnih jakni! Dostava je bila izravno u Rim, kako bih ih mogao podijeliti prijateljima. S Titom sam bio i na pecanju. Bio je sjajan čovjek, jako sam ga volio.

Koje projekte trenutačno pripremate?

Ne volim previše unaprijed govoriti o svojim novim projektima, jer to donosi lošu sreću. Francesco Rossi jednom je rekao – za mene je film gotov onog trena kada ga počnem snimati. Jer jako je teško pronaći novac za snimanje. Jednom kad imaš novac, sve je lako, zabavljaš se na setu, radiš s glumcima... Imam niz projekata u planu, a jedan planiram sâm režirati u Kanadi. Priča je to o mladiću koji postaje rob televizije. Ja jako mrzim televiziju. Televizija ubija kino. Želim pokazati da televizija iskorištava nesreću ljudi za dobivanje publike. Zvat će se 'Facing Reality', a neću ga samo režirati, već i producirati te glumiti glavnu ulogu. Baš kao što sam 'Forever Blues' prije nekoliko godina napisao, režirao, producirao i glumio u njemu.

Kako sve to stignete? Glumili ste u gotovo 200 filmova, a usto još i pišete, producirate, putujete...

Najsretniji sam kada sam na setu. Volim stvarati, radim cijeli život i to me veseli.