ristotinjak ulaznica za udarni festivalski termin od 20 sati, u kojemu su prikazani 'Večera' i 'Kenjac', bilo je rasprodano satima prije projekcije, a oko šlepa postavljenog podno kultnog restorana Tri vrške, s čije terase se također mogu pratiti filmovi, natiskalo se još barem 150 znatiželjnika. Uz prepune kafiće iz kojih su makar na nekoliko dana protjerani zvuci hrvatsko-srpskog turbo-folka i tihe netrpeljivosti, ovo je možda i najveći dobitak trećeg izdanja VFF-a – grad pulsira u ritmu festivala, a za razliku od dana sjećanja na događaje iz nedavne prošlosti, posjetitelji manifestacije su mahom lokalci, uz ponešto uobičajenih festivalskih brijača.

Program na šlepu otvorila je 'Večera' Karchija Perlmanna, koja je još jednom podsjetila da se nad mađarsku kinematografiju nepovratno nadvio duh Petera Greenawaya. No groteska i estetika ovdje su u funkciji oštre i precizne društvene kritike.

Priča pomalo podsjeća na segmente najpoznatijeg mađarskog filma desetljeća, 'Taksidermije' Györgya Pálfija – hraneći svinje, alkoholičar iz gradića na Tisi gubi svijest te pada u svinjcu, postajući obrok životinjama koje je maloprije hranio. Njegova nagluha i senilna majka upozorava ostale ukućane da mu treba pružiti pomoć, no nitko joj ne vjeruje. Uz otuđenje unutar obitelji, film problematizira i širi društveni kontekst – većinu naracije obavlja radio, koji nezainteresirane ukućane obavještava da im je vlada na čelu s premijerom Gyurcsányem lagala o ekonomskom stanju u državi, što je i dovelo do nemira u državi 2006. 'Večera' nije uzalud pokupila posebno priznanje za kratki film u Veneciji i pregršt drugih nagrada – riječ je o visoko stiliziranom filmu koji nam u 26 minuta uspijeva ispričati priču koju bismo mirno mogli preslikati i u današnju Hrvatsku.

O 'Kenjcu' Antonija Nuićaveć smo pisali nakon pulske premijere, a kako je ova projekcija uslijedila nakon prikazivanja na sarajevskom festivalu, možemo tek dodati impresiju da je i vukovarska publika duboko doživjela ovu tešku dramu o patrijarhalnim uzusima hercegovačkih pustopoljina. Na koncu, spor ritam filma prilično se dobro uklapa u sparinom opijen podunavski ambijent.

Zato nas je u terminu rezerviranom za 'nepodunavske' filmove oraspoložila solidna humoristična drama veterana Kena Loacha 'Tražeći Erica'. Nakon Zidanea i Maradone, svoj filmski 'tribute' doživjela je i legenda Manchester Uniteda, Eric Cantona, koji je svoju burnu karijeru, obilježenu brojnim kontroverzama i rijetko viđenom fantazijom na travnjaku, okončao kao glumac-amater, trener francuske reprezentacije u nogometu na plaži i svirač trube.

Cantona je kod Loacha, međutim, sporedan lik, točnije, plod halucinacije poštara Erica Bishopa, romantičnog navijača starog kova koji se prisjeća vremena kada je 'posljednji put bio sretan'. Razočaran u život, propalu ljubav, disfunkcionalnu obitelj, sinove koji se spetljaju s kvartovskim kriminalcem da bi im sredio upad na preskupe Manchesterove tekme, Eric poseže za sinovljevom škatuljicom s marihuanom i redovno se napušava s duhom Cantone. Njegov mu idol rješava jedan po jedan problem, da bi ga na kraju izvukao i iz naizgled nerješive situacije s bahatim i psihopatsko nastrojenim kriminalcem, i to na briljantno duhovit način.

Ken Loach već 40 godina snima često tmurne, ali realistične socijalne drame koje su ga učinile obveznim gradivom kulturalnih studija i na našim fakultetima. Čini se da je ovog puta, spajajući elemente obiteljske tragedije, društvene kritike i nostalgije za vremenom kad je nogomet bio samo igra, napokon uspio snimiti hit koji može popušiti i staro i mlado.