Dok su prvoga dana Exita organizatori imenima bandova na Main stageu (Bad Religion, Darkwood dub, Arcade fire, Pulp...) odlučili za početak okupiti veselih 40 tisuća ljudi na jednom mjestu, poput startnog mjesta za ludi četverodnevni glazbeni maturalac, drugog dana odlučili su pustiti tulumaše da se rasprše po cijeloj Petrovardinskoj tvrđi, raštrkavši adute po raznim stejđevima uz skriveno biserje u zakutcima. Jedan od tih idealnih kutaka je Positive vibration reggae stage s veselim reggae ritmovima i opuštenom gomilicom rasprostrtom po livadi.

Vratimo se Glavnom stageu koji je drugog dana tek dijelom bio glavni. Dan su otvorile domaće snage S.A.R.S., koji su, nažalost, ranim nastupom preduhitrili i nas, da bi uslijedili Amadou & Mariam, slijepi par iz Malija, koji je unatoč ranom satu, još uvijek dnevnom svjetlu (to stalno napominjemo s mišlju na domaće festivale u kojima svirati po danu znači svirati za sebe i tri prijatelja) i visokim brojkama na termometru, uspio okupiti poprilično mnoštvo znatiželjnika i štovatelja afričkih ritmova i, što je puno važnije, odlično ih zabaviti i rasplesati veselim ritmovima crnog kontinenta. U tome su Amadouu & Mariam pomogle tri opako vruće i rasplesane plesačice koje su na kraju seta opalile plesnu solažu, razigravši svoja tijela poput savršeno ugođenih i naštimanih instrumenata. Bilo je tu zamamnih skokova i seksi padova koji su zaokružili cjelinu pridruživši zvučnoj ugodi onu vizualnu.

Uslijedile su domaće snage - Petrol - koji je prošle godine rasturio Fusion stage, što ih je dovelo ove godine na Main Stage. Iako se čini kao logičnan korak naprijed, nama se učinilo ipak ponešto prevelikim korakom. Petrol je u publici okupio isključivo domaću publiku vođenu grupicom vjernih fanova, dok je brojne strance raspršio po tvrđi. O njihovu nastupu sve je rekao videozid na kojemu je tijekom cijelog seta bio samo jedan lik – bubnjar Milan Bukejlović u akciji. Glazba Petrola, na tragu videozida, u potpunosti je oblikovana oko Bukejlovićevih bubnjeva iz kojih izvire melodija, uz pokoji zgodni gitaristički i klavijaturistički solo. Bez obzira na rupe u gledalištu, Petrol nas nije razočarao, dapače. Iako, uvjereni smo da bi i ove godine puno bolje zvučali na Fusionu. Odrastanje je neminovno, ali nema potrebe za žurbom.

Uslijedile su ponajveće zvijezde drugog dana Editorsi, s repertoarom ispunjenim pjesmama što lakoćom ulaze u uho i pokreću tijelo u ritmičko drmusanje. Iako su vrlo korektno odradili posao, nas su ostavili pomalo hladnima. Razlog leži u pretjerano vjernoj interpretaciji materijala zabilježenog na CD-u, bez dodatne emocije i energije, odnosno po naški pomalo hladno i distancirano. Najveći dio 'krivnje' leži u istina karizmatičnom pjevaču Tomu Smithu, koji ni u jednom trenutku nije pustio kočnice i prepustio se nastupnoj energiji, barem je tako bilo dok nas afrički zov Femija Kutija nije potjerao od Editorsa prema Fusion stageu, što nije uopće bilo pogreška, dapače.

Šetnju drugim danom započeli smo u afričkim ritmovima pa je red da tako i završimo. Femi Kuti pojačan s The Positive Force, odnosno ritam sekcijom, puhačkom sekcijom i opako zavodljivom plesačkom sekcijom, razmrdao je publiku furioznim ritmom, podižući energiju odlično tempiranom komunikacijom s publikom. I dok je publika, nošena pozitivnom silom, kako sugerira ime benda, bezbrižno plesala, Femi Kuti nizao je nimalo bezbrižne stihove kojima se doticao socijalnih i inih problema najsiromašnijeg kontinenta, sve s osmijehom na licu poput tužnog glazbenog klauna. No taj veseli i rasplesani vapaj očajnika koji ne znaju postoji li za njih sutra, ionako je konstanta u kojoj leži dio šarma afričke glazbe.