Vaš album 'Muzej revolucije' već je dvije godine na tržištu. Jeste li zadovoljni njegovim uspjehom?

'Muzej revolucije' je još uvijek otvoren za organizirane grupe i majke s djecom, ha-ha… Ima već dvije godine da 'Muzej revolucije' radi dobro.

Posjećenost 'Muzeja' je dobra?

Iznenađujuće za ovo vrijeme krize. Imamo već peti spot, a i u ekipi je neka dobra i optimistična atmosfera pa ćemo možda raditi i šesti spot. I odlična je naklada albuma u vrijeme kada CD pomalo gubi dah. Prodaja u par ovih naših balkanskih zemalja prebacila već 15.000. Uz to smo još u Crnoj Gori imali i 20.000 uz novine, ali to nećemo računati kao nakladu, već više na to gledamo kao na marketinški potez. Za jedno tržište na kojem nismo bili toliko prisutni to je dobra stvar. Sve u svemu, možemo reći da ga se isplati gurati još neko vrijeme. Mi smo mislili početi iza Nove godine raditi na novom materijalu koji je zapravo već gotov par mjeseci. Pjesme čekaju da ih se počne malo ozbiljnije tretirati.

Na tragu 'Muzeja revolucije' ili nešto novo?

Ista je ekipa u bendu i vjerojatno ćemo organizirati istu produkciju i iste ljude jer se studio u kojem smo snimali 'Muzej' pokazao domaćim. Osjećamo ga kao dnevnu sobu. Svi smo ga apsolvirali i mislim da ćemo ga snimati tamo.

Jako puno ulažete u spotove, međutim kao rijetko kome su ti spotovi itekako gledani. Vaš posljednji spot za pjesmu 'Tvoja bosa stopala' ponovo obara rekorde gledanosti.

U prvih pet, šest dana je pogledan oko 100.000 puta, što je stvarno puno. To je bila baš jedna avnojevska priča gdje smo doživjeli jedno iskustvo kakvo se u ovom agresivnom kapitalizmu rijetko susreće. Sakupila se jedna ekipa ljudi oko nečega što im se dopalo. To nije bila pjesma namijenjena za singl. Međutim, nama su se javili ljudi iz Crne Gore – The Books of knjige, to je jedna ekipa koja je pandan Top listi nadrealista. Na žalost, pojavili su se u ratno doba kada su naši medijski prostori bili jako zatvoreni pa se za njih puno ne zna. Oni su u međuvremenu osnovali svoju produkciju i rade uglavnom reklame, kampanje i PR za neke velike firme koje se promoviraju u Crnoj Gori. Oni su nam se javili s idejom da bi oni besplatno producirali taj spot jer im se dopada. U cijelu je priču upala i Marija Karan, jedna prilično poznata glumica, čak i u međunarodnim vodama, koja je upravo završila snimanje filma 'The Rite' s Anthonyem Hopkinsom i koja je naša prijateljica s derneka Sarajevo film festivala. Ona je odlučila odigrati glavnu žensku ulogu u spotu, tako da je to visoko producirani spot s vrlo niskim budžetom. Svi su iz nekog zadovoljstva i ćeifa, ne samo zbog pjesme, nego i samog krajolika i lokacija koje su odabrane, to radili. Oko toga nam je puno pomogla Turska ambasada, kojoj se moram ovom prilikom zahvaliti. Dakle, Turska ambasada u Sarajevu nam je omogućila boravak, smještaj i lokacije (spot je sniman u Kapadokiji, op. a.), dala vodiče i dozvole za snimanje. Ima jedna poslovica koja kaže da tko ima sreće ni u hali nije gladan. Hala je WC. Nekada se stvarno sastave dobre stvari. Tako je i došlo do ovog spota.

Zanimljivo je da ste paralelno s promoviranjem 'Muzeja revolucije' iznjedrili i 'Shaderwan code'.

'Shaderwan code' je of projekt vezan za naš taj neki rad uz kazalište gdje smo na tragu tih nekih stvari koje smo radili za projekte, napravili zadnje četiri godine jedan cijeli set pjesama odnosno obrada, arhaične bosanske muzike s idejom da to bude jedan muzej, jedna sehara, kako je ja zovem. Nekih raznih muzika koje u Bosni nastaju i nastajale su. Vrlo je komplicirano strancu kada dođe u Bosnu razumjeti sve neke inpute koje bosanska muzika ima od židovske muzike iz Španjolske, koja je došla s valom izbjeglica u 16. stoljeću, do rock 'n' rolla s nekih zapadnih influenci, u jedan prostor koji se nekako na zapadu, bez obzira na sve naše raznolikosti, doživljava kao islamski. Tako da je njima vrlo interesantno slušati muziku na jednom prostoru koji je po općoj predodžbi takav da u muzici s tog prostora ima svašta. I židovskog i zapadnog i bečkog i austrijskog, hrvatskog, srpskog i sveg drugog, kako se kaže u Hrvatskoj, muzičkog izraza. Taj CD je napravljen da prikaže tu šarenu lizalicu što je zapravo bosanska muzika.

Da ste pogodili u srž i napravili dobar album, govori i podatak da je spot za prvi singl 'Kad procvatu behari' u samo nekoliko tjedana pogledan više stotina tisuća puta.

To je stvarno nešto što mi nismo ni znali. Netko je od nas to slučajno počeo prebrojavati i to nam je bio signal za optimizam. Mi smo iz početka to radili kao neki svoj gušt i ćeif i željeli smo to snimiti zbog sebe i najužih poklonika. Međutim, poslije toga smo shvatili da to ima određeni komercijalni potencijal. Onda smo se odlučili da malo uozbiljimo produkciju pa smo zvali Denykena, pa smo zvali neke goste, pa smo uključili i neka ministarstva koja su pokazala interes za tim i s vremenom je taj spot i CD produciran na puno višem nivou nego je bio u samom startu. Kada sam ja zadnji put pogledao statistiku, a ima tome već više od dvije godine, bilo je oko pola milijuna pregleda.

U posljednje ste vrijeme ponovo počeli nastupati po Srbiji. Kakvi su dojmovi?

Zadnje tri, četiri godine Srbija se jako otvorila za bendove iz Bosne. Za bendove iz Hrvatske nikada nije bio problem, ali za bendove iz Bosne jest. Bosna je prilično dugo bila osporavana. Identitet i entitet. Zadnjih četiri, pet godina se pojavilo toliko nespornog u toj nekoj bosanskoj produkciji i što se tiče filma i što se tiče muzike pa je vjerojatno i neki komercijalni efekt u Srbiji ustvari postao očigledan. Tamo su se pojavile i Letu štuke i Dubioza kolektiv i Skroz i Edo Maajka i Zoster… Nove stvari iz Bosne! Oni su ustvari probili led za ovaj ostatak kao što smo mi ili Crvena jabuka, neki stariji bendovi, tako da ponovo imamo priliku svirati tamo.

S obzirom na paralelno djelovanje Zabranjenog pušenja i The No smoking orchestra s Kusturicom i Neletom, je li bilo podjele publike na vas i njih?

Sve je manje toga jer i taj bend već dugo svira neku sasvim drugu muziku, a i ljudi su informirani što mogu očekivati na ovom ili onom koncertu. To nekako dođe kao Gipsy Kings i The Rolling StonesKvalitetno i jedno i drugo ali u suštini… pa tko voli. Nisam ja to rekao s namjerom da podcijenim neku muziku ili Gipsy Kingse. U suštini ima dijametralnu, sada već drugu publiku. Inače, problem je bio s takvim projektima, a takav će problem imati i 'Shaderwan kod', taj neki teret prošlosti. Nešto što smo Elvis i ja doživjeli u Križankama kada smo gledali Bregovića na samom početku rada njegovog Orkestra za sahrane i svadbe. Jedan je gledatelj iz prvog reda uporno cijeli koncert vikao: 'Pa dobro, Brega, j..o to, daj Bosanca'.

Zanimljivo je da se u Srbiji pojavila predstava 'Zbogom žohari - Balada o Pišonji i Žugi'.

To je zapravo produkcija Narodnog pozorišta iz Zrenjanina u koprodukciji sa Slovenskim dramskim gledališčem koji često gostuju kao dio njihovog repertoara. Prekrasna priča u kojoj je čovjek (Vladimir Đurđević, op. a.) napravio jedan autentičan proizvod bez obzira što se referira na poznate teme i likove, ali priča je ustvari iz temelja nova i uspio je napraviti nešto što sliči na libreto, od nečega što je nastalo puno prije. Naime, libreto se uvijek piše prvi, a kompozitor dobije libreto pa na njega komponira. Ova predstava izgleda kao da je komponiran neki libreto, a libreto je nastao u novije vrijeme. Bilo je baš dirljivo to gledati. Ljudi su plakali jer je cijela priča smještena baš u dan pred rat, što cijeloj priči daje poseban naboj, tenziju i političku notu koju sama pjesma u toj mjeri nije imala. U svakom slučaju, to su iznijeli glumci i s drugačijeg govornog područja i ogroman trud su uložili. Navodno im je lektorirao neki golman iz Bosne koji brani tamo jer je tamo teško naći čovjeka koji govori taj dijalekt. Bilo je jako simpatično. Predstava u skromnoj produkciji, ali ogromne snage i primjer kako se može s malo para napraviti velika stvar.

Vaš koncert u Tvornici je planiran kao zadnji nastup pred odlazak u studio?

Vjerojatno jest. Stvarno smo odsvirali za ove dvije godine puno toga. I dvije Tvornice i dva Boogalooa i dva Besta… Svirali smo sigurno osam puta u Zagrebu i barem stotinjak koncerata u sklopu promocije. Danas su ti koncerti dosta bitni jer današnji su koncerti sve češće pred sasvim nekom drugom i dalekom publikom. Sve se više svira u lokalnim prostorima. U prvih pet, šest godina naše poslijeratne karijere se uglavnom sve odvijalo u Hrvatskoj i Bosni i za mnoge je to bio jedan mali rezervat u kojem je plivalo puno krokodila. Međutim, regija se otvara i ta neka regionalna priča nije samo floskula jer dosta bendova uspije funkcionirati i na toj regionalnoj ligi. To je dobro jer bez obzira na poruke da trošimo hrvatsko, mislim da je regionalna priča jedan filter kroz koji nije lako proći, ali je istovremeno izazov da se pokažeš i dokažeš u nekim sredinama koje ti nisu sklone i nisu apriori navijačke. Istovremeno uspjeti na tom nivou, s bilo kakvim proizvodom, ustvari je vrlo zahvalno jer otvara neku mogućnost da se više svira.