Imate specifičan status u zagrebu što je bilo više nego vidljivo na vašem posljednjem koncertu u Vip clubu koji je bio gotovo premali da primi sve vaše fanove. Kako to objašnjavate? Malo kojem 'novom' bendu uspijeva tako nešto.

Mi smo isto bili vrlo iznenađeni. Svaki puta kada sviramo bojimo se hoće li itko doći. Do sada su nas svaki puta podržali. Očito nas ljudi prate.

Možda zato i što ne svirate prečesto.

Da, pokušavamo što rjeđe svirati baš iz tog razloga da ne dosadimo publici.

Ali ne svirate prečesto ni u ostatku Hrvatske?

Nismo do sada svirali jer nismo imali prilike. Zapravo, nisu nas nikada zvali. Svirali smo par puta u Vinkovcima, jer imamo punio prijatelja tamo, i nedavno prvi puta u Splitu.

Međutim, zanimljivo je da imate daleko bolji status u Europi nego kod kuće. Iza vas je već pet europskih turneja. Kako to da bolje prolazite u inozemstvu nego kod kuće?

Vjerojatno zbog jezika. Kad smo počeli raditi muziku, bilo nam je prirodno da pjevamo na engleskom jer sva muzika koju slušamo i koju smo slušali je na engleskom jeziku. Što se tiče statusa… prvi puta je bilo sve na ho-ruk i nismo znali što možemo očekivati. Prvi puta smo probili granice, upoznali smo puno dobrih ljudi i tako je sve krenulo.

Iza vas je pet europskih turneja. Gdje ste sve do sada nastupali, koja vam je bila najduža turneja?

14 dana 12 koncerata. Samo dva slobodna dana. Do sada smo sviralu u Češkoj, Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj i Švicarskoj.

Publika vam odlazi iz znatiželje ili vas već poznaju?

Ova zadnja turneja je baš bila jako pozitivna jer je većina ljudi došla baš zbog nas. Znali su tekstove, pjevali su sa nama, znali su našu muziku. Dakle, ljudi koji su nas ili već gledali ili su upoznati sa našom muzikom. Puno veći pomak.

Na koncertima prodajete svoje albume koje ste objavili u vlastitom aranžmanu. Kakav je interes?

Ide prilično dobro. Do sada smo pokrili sve troškove izdavanja albuma. Bolje ide vani ali i zato što češće sviramo vani, a i kultura podržavanja benda je razvijenija.

Je li bilo kakvih reakcija medija i rock kritičara na vaš album i vaše svirke?

Baš je na zadnjoj turneji bilo osvrta. Svirali smo u Regensburgu i bilo je najava u dnevnim novinama i recenzija koncerta i to prilično pozitivna.

Jeste li slali vaš posljednji album 'Bend to Transcend' na recenzije po glazbenim portalima širom svijeta?

Ne baš osim kada nas je netko baš tražio. Nedavno smo dobili poziv iz Kanade od jednog čovjeka da preuzme desetak, petnaestak portala po Kanadi i recenzije su uglavnom pozitivne. Ocijene su uglavnom od vrlo dobar do odličan.

Znači lit o da ćete se i dalje više orijentirati prema inozemnom tržištu i možda tražiti nekog globalnog izdavača ili ostajete u Hrvatskoj?

Pokušavamo paralelno gurati. Našli smo jednog izdavača iz Švedske koji je čuo naše materijale i jako se zapalio. To je još sve u pregovorima ali možda bi oni preuzeli Europu. Hrvatsku ćemo samo pokriti.

Vaša scenska energija je zaista nevjerojatna, a pjesme se komotno mogu vrtjeti na bilo kojoj radio stanici u svijetu. Svirate rock kakav se gotovo rijetko može čuti n ovim prostorima. Prije zvučite poput nekog novog američkog ili britanskog benda koji obećava, čije vrijeme tek dolazi i koji će uskoro biti headliner na velikim svjetskim open air festivalima. Vjerujete li da postoji dovoljno publike u Hrvatskoj koja bi vas u tisućama mogla slijediti na vašim nastupa kod kuće?

Meni se čini da da. Upravo zato što su se promijenile generacije slušatelja i muzika je pristupačna i može doći do svakoga. Mislim da postoji velika mogućnost. Hoće li se to dogoditi ili ne vidjet ćemo.

I u Hrvatskoj su bile odlične recenzije vašeg album 'Bend to Transcend'. Jeste li dobili ikada ikakvu ponudu nekog hrvatskog diskografa? Je li netko od njih pokazao ikakav interes ili vas kontaktirao?

Ne! Nitko se nikada nije javio.

Kako objašnjavaš tu činjenicu pomanjkanja interesa domaćih diskografa za novim imenima svjetske kvalitete uz realnu opciju da bi na vama komotno mogli zaraditi?

Ne znam, meni je nejasna cijela ta situacija oko hrvatskih diskografskih kuća. Kao da ne žele vidjeti. Ignoriraju. Par puta sam pričao sa nekim diskografima i uvijek je bio prigovor da pjevamo na engleskom jeziku i veliki problemi oko izdavanja. Tu sad već postoji granica neke elite koja se zatvorila u krug i ne puštaju nikoga u taj krug iako postoji čitav niz odličnih muzičara i bendova.

Zanimljivo je da ste vi dio te specifične zagrebačke stoner scene na čije postojanje bi se nasmijao svaki rock kritičar iz svijeta ali ostao i sigurno zapanjen činjenicom koliko su dobri zagrebački stoner bendovi. Osim vas je tu još i She Loves Pablo, Muscle Tribe of Danger and Exellence, Stonebride, do nedavno i Ruiz… Primjereniji Seattleu i San Franciscu i Americi nego Hrvatskoj.

U cijeloj Europi se zadnjih desetak godina razvila stoner scena. Mi nismo tu u nekom malom zaostatku. Potrefilo se par tih velikih bendova poput Queen of the Stone Ager, Manster Magnet…koji su stoner dofurali u mainstream vode.

2006. ste objavili prvi album pokrenuli ste i etiketu Sonic Doom Records kroz koju ste i okupili tu neku domaću stoner scenu.

Htjeli smo napraviti pravi label ali smo naišli na probleme hrvatske birokracije. Ideja je bila genijalna ali… Počela se stvarati priča. Međutim, nakon nekog vremena se priča razvodnila i onda smo ostavili sve. Svaki puta kada idemo van propovijedamo ljudima o našoj sceni. Neko vrijeme je postojao festival Louder Than Life, koji su pokrenuli dečki iz Stonebridea ali je bilo jako teško to održati.

Da se pojavi neki hrvatski diskograf koji pokaže interes i ponudi vam ugovor, bi ste li pristali potpisati?

Pristali bi ovisno o uvjetima. To je uvijek problem kod naših diskografskih kuća jer su uvjeti loši. Ne nude ništa. Moraš platiti izdavanje albuma i još te ne promoviraju.

Kako vidite karijeru Cojonesa u budućnosti?

Htjeli bi svirati što je više moguće. Voljeli bi sve dići na neki nivo da krene u smjeru da se posvetimo samo muzici, a da nam neka agencija sređuje sav onaj ostali posao.