Kad se prije tri godine Lily Allen pojavila na sceni, odmah je bila proglašena ženskim ekvivalentom Mikea Skinnera. S razlogom – navika seciranja moderne Britanije preko seciranja samih sebe, s kirurški preciznim tekstovima i eklektičnim glazbenim miksom ukorijenjenim u modernom mash upu svega što se nađe pod rukom, oba je autora lansirala u gornji dom inteligentnog, pomalo plesnog, ali uvijek nemilosrdnog, uglazbljenog izvješća s londonskih ulica.

Skinner je u međuvremenu skrenuo i postao neslušljiv, ali Lily, srećom tek kod svog drugog albuma, nije imala puno vremena završiti transformaciju u blebetavog pijanca iz lokalnog puba pa novi album nastavlja tamo gdje je stao prethodni, donoseći još vinjeta modernog življenja. S jednom malom promjenom – Lily je u zadnje tri godine postala neizostavnim dijelom svijeta koji kritizira, stvarajući u isto vrijeme veliki jaz između glazbene i tabloidne persone, ali u isto vrijeme uspijevajući izbjeći klasičnu zamku moraliziranja 'odozgo', budući da je kao klinka koja je prošla put od 15-godišnje dilerice do (po vlastitom priznanju) pohlepnog kokainskog manijaka, postala ujedno i dio problema.

Sve to čut ćete u tekstovima 'It's Not Me, It's You', koji šeću medijskim žutilom, religijom, obiteljskim i seksualnim problemima, kulturom droga stihovima koji katkad nabodu u jednoj lajni, poput 'I want to be rich and I want lots of money/ I don't care about clever, I don't care about funny' iz singla 'The Fear', naizgled banalne, ali efikasne i pamtljive brzopotezne analize mentaliteta novih generacija, odraslih na holivudskim snovima, Paris Hilton i sponzorušama. Ukratko, prigovarati joj da više ne govori o svom životu jest glupo, jer u posljednje tri godine sve to jest postalo njezin život – Lily više nije tinejdžerica koja se voza biciklom i miriše cvijeće, već žena koja povraća pred paparazzima kad izlazi iz limuzine; u isto se vrijeme, dakle, trudi zaboraviti kako je postala dio problema, ali je u isto vrijeme toga manje-više svjesna. A sve dok je u stanju tu dualnost pretvoriti u dobre pjesme, nemamo se što žaliti.

Glazbeno, 'It's Not Me, It's You' još je veća i ambicioznija šetnja iako uvijek razigrana i u formi koja dopušta da odzviždite većinu stvari: u 'Not Fair', recimo, igra se s countryjem na svoj, unikatni način, ne bi li s 'He Wasn't There' zakoračila u stari, prašnjavi klupski jazz, dok je 'Fuck You', naslovu i tematici odjeba bivšeg unatoč, zapakirana u gotovo pa božićnu pop poskočicu.

I sve se to sasvim dobro drži kao cjelina. Ne fantastična ni briljantna, ali sasvim dobra, ljepljiva, duhovita, provokativna i zanimljiva, što su osobine koje se u modernom britanskom mainstreamu ne nalaze svaki dan.

Ocjena: 7.5/10

Izdavač: EMI/Regal