Već smo jadikovali nad neshvaćenošću ove sjajne petorke iz Brooklyna, čija intrigantna kombinacija postpunka i svih glazbenih derivata podrijetlom s Crnog kontinenta začinjena zrncem elektronike kod današnjeg, na eklektiku naviknutog slušatelja, može završiti samo u folderu 'art rock'. No TVOTR to rade prirodno i blisko izvorištu svakog svog glazbenog utjecaja, pritom potpuno otvoreno za bilo koju kombinaciju. Naime, Tunde Adebimpe, Kip Malone i sjajni producent Dave Sitek, kreativna okosnica ovog benda, prvi dan festivala proveli su baš kao i mi – kružeći od pozornice do pozornice i uživajući u eklektičnoj kombinaciji glazbenih pristupa.

Bend koji već deset godina vodi ljuti boj za svoj respektabilni status također je premijerno u regiji nastupio u Zagrebu. Među one upoznate s njihovim repertoarom uvukla se blaga skepsa, zbog glasina o neuvjerljivom nastupu koji su imali prije dvije godine u Beču. Tamo ih je dio zagrebačkih fanova imao priliku vidjeti kako promoviraju svoj najuspješniji album 'Dear Science', koji je 2008. završio na vrhu godišnjih ljestvica Rolling Stonea i The Guardiana.

Srećom, TVOTR su otpuhali bilo kakvu sumnju, i od prvih tonova 'Young Liars', narednih sat i dvadeset minuta jasno, glasno i koncizno protrčali kroz svoj šaroliki repertoar. New Orleansom nadahnuta 'The Wrong Way' te funkom nabildani singl s novog albuma 'Caffeinated Consciousness' spriječili su publiku da se raspe na nastupe Cypress Hilla, odnosno Mastodona, koji su počinjali na drugim pozornicama. Malone je to, dakako, duhovito prokomentirao, zahvalivši se ljudima što su ostali u sendviču među ovim bendovima.

Koliko su TVOTR sigurni u sebe, pokazao je i raskalašeni pristup pjesmama, koje su ipak dotjerivali pažljivo i s mjerom. Tamo gdje vokal dominira, Adebimpe bi modulirao vlastiti glas, ondje gdje je potrebno iscijediti dušu Malone bi izvukao svoj soul falset, kad je trebalo nabrijati pojačavao bi čupavi bubnjar Jaleel Bunton, a zvuk je iz dubine cijelo vrijeme punio mastermind Dave Sitek svojim kotrljajućim gitarama. Dodamo li tome basista i klavijaturista, koji je obje funkcije preuzeo nakon nedavne smrti basista Gerarda Smitha, dobivamo vrhunski raspoložen, naslušan, spretan i snalažljiv bend koji lakoćom klizi niz zvučnike.

Kad je riječ o izvedbama, najbolje su nam sjele eksplozivne 'Dreams', 'Red Dress', 'Staring at the Sun', 'Repetition' i 'Wolf Like Me', sve izvedene u srednjem dijelu koncerta. Kulminacija s 'Dancing Choose', 'DLZ' i 'Satellite' ipak se doimala malo zbrzanom, budući da se potkraj koncerta ipak stekao dojam da se publika malo osula, što je šteta. Jer dok su Cypress Hill – budimo realni – ipak odrađivali još jednu tezgu, podižući tempo i decibelažu tek pred kraj, a Mastodon zidali svoje kamene prog metal zidove, ovdje se ipak slušalo i gledalo nešto što dolazi iz srca. Televizor, radio, kompjuter, čovjek – zovite to kako hoćete. Ili, kao oni, jednostavno pomiješajte sve.