Milan Mladenović dobio je svoju ulicu u Zagrebu. Već ima jednu u Zemunu i jednu u Podgorici. Rođen u Zagrebu odrastao u Beogradu, živio u rock'n'rollu. Počeo je s grupom Limunovo drvo, tijekom 70-ih, da bi 1980. zajedno sa Kojom i Vdom osnovao grupu Šarlo akrobata. Par godina kasnije osniva grupu Katarina II koja se već nakon prvog albuma preimenovala u Ekatarinu veliku. S Ekatarinom je osvojio publiku bivše Jugoslavije, a poseban status stekao u Zagrebu. Čak ne ni toliko u Hrvatskoj, koliko u Zagrebu te ostavio neizbrisiv trag na generaciju druge polovice 80-ih. Zaslužuje li zbog toga Mladenović svoju ulicu u Zagrebu?

Za početak, ako ga se već toliko cijeni, zaslužuje da se njegove pjesme emitiraju u programu hrvatskih i zagrebačkih radiopostaja, a što baš i nije slučaj. Štoviše, proteklih 20 godina njegove se pjesme u hrvatskom eteru mogu nabrojati na prste jedne ruke. Ako nam je do obilježavanja ulica po rock herojima iz prošlosti koji su ostavili traga, daleko su veći trag ostavili neki drugi rokeri, kako iz Beograda, tako i iz Zagreba. O rokerima iz svijeta, koji su ostavili daleko veći trag na brojnim generacijama, da i ne govorimo. Kako muzika ne poznaje granice, onda je potpuno svejedno je li muzičar po kojem ćemo nazvati ulicu iz Zagreba, Beograda, Londona, New Yorka… Možda bi pravi kriterij bio doista stvarani utjecaj na generacije i neosporna popularnost. U tom slučaju Mladenović pada na ljestvici utjecaja i popularnosti. Ako smo već htjeli obilježiti taj period u povijesti popularne glazbe, mogli smo nazvati ulicu Novog vala. Daleko utjecajnije i popularnije od jednog imena.

Milan Mladenović bio je apsolutno talentiran i nadaren roker. Čovjek koji je ostavio iza sebe prekrasne pjesme i lijepe stihove. HDZ mu zamjera život u narkomiljeu. Govorimo o rock muzičaru i rock'n'rollu koji se kroz razne faze razvoja kroz povijest neizbježno susretao s drogom. Kao uostalom i mnogobrojni drugi glazbenici. Bili oni rokeri, punkeri, metalci, jazzeri, klasičari… Svi su ostavili trag bez obzira na to od čega su i kako umrli, kako su živjeli i koje su droge konzumirali. Počnemo li gledati tko se droge laćao i od nje preminuo, mogli bismo izbrisati iz kolektivne memorije barem 80 posto glazbenika. Pa ni mnogobrojni pripadnici hrvatske estrade koji su svoj obol dali borbi HDZ-a za ostanak na vlasti nisu nevini po tom pitanju.

Budimo realni! Milan Mladenović mogao je dobiti ulicu u Zagrebu, ali nakon što pop kultura napokon zauzme zasluženo mjesto u kolektivnoj svijesti Hrvata. Ne kao prolazna zabava za mladeži, već kao dobar segment opće kulture s nevjerojatnim utjecajem na generacije. Medijski ga tretirati kao kreativnog i popularnog glazbenika jednakopravno sa svim ostalim muzičarima bez obzira na stil i nacionalnu ili vjersku pripadnost. Drugim riječima, kada se pjesme Milana Mladenovića zavrte na radiopostajama paralelno s drugim rock pjesmama drugih rock glazbenika iz Srbije, BiH, Makedonije, Hrvatske i Slovenije, Mađarske, Italije te o njemu i svim novim Milanima koji tek stasaju s gitarom u rukama možemo pročitati svakodnevno u novinama, pogledati na televiziji ili čuti na radiju muziku koju su stvorili, onda možemo razgovarati i o imenima ulica koje bi nosili mnogobrojni rokeri.

Da ne govorimo da su generacije rasle i da im je život obilježila muzika koju su stvarali Azra, Boško Petrović, Karlo Metikoš, Bijelo dugme, Arsen Dedić, Plavi orkestar, Ivo Robić, Pankrti, Partibrejkersi, Film, Prljavo kazalište, Zabranjeno pušenje, Jimi Hendrix, Ramonesi, Iggy Pop, Novi fosili, Električni orgazam, Josipa Lisac, Lačni Franc, Beatlesi, Haustor, Rolling Stonesi, Leonard Cohen, Iron Maiden, Psihomodo Pop, U2, Time, Jenis Joplin, Nick Cave… Nema veze što ih je većina živa, barem bi još za svog života doživjeli doista veliko priznanje i prošetali ulicom koju su zaslužili svojim talentom i glazbom koju su ostavili iza sebe i koja je ostavila toliko traga na brojnim generacijama.