Kako je visoki, dugokosi, naoko zapušteni mladić pospanog glasa i lo-fi folk noise estetike, kojemu nitko ne vjeruje da se zaista zove Kurt Vile, tako brzo postao toliko velik da Philadelphia proglašava 28. kolovoza njegovim praznikom, i da usput šarmira i par stotina posjetitelja zagrebačke Tvornice?
Pitanje je to koje bi mučilo vjerojatno i njega samog, kad bi se prepoznao u gorenavedenom opisu. Kurt je, naime, tip trudbenika sličan jednom starijem Kurtu, onome koji se preziva Wagner i predvodi Lambchop. Baš kao što je Wagner prije otkrivanja vrhunskog autorskog talenta radio kao stolar, Vile je vozio viljuškar, i kaže – posvećivao se tom poslu podjednako kao glazbenom. Danas 33-godišnjak, Vile hrani suprugu i dvoje malene djece (od kojih mu starija, trogodišnja kćer gostuje i u spotu 'Never Run Away'), i u intervjuima rado dijeli razumne roditeljske savjete ljudima koji na prijelazu u četvrtu dekadu života ne znaju bi li se ostavili glazbe i mijenjali pelene.
A sudeći po onome kako mu ide na glazbenom polju, i bolje je da pelene prepusti ostatku obitelji. Jer u nekoliko godina koliko je na sceni, Vile svojom mješavinom folka, elektronike i buke iz albuma u album podiže standarde i popularnost – još od benda The War On Drugs, koji je stvorio 2005. sa svojim najboljim prijateljem Adamom Granducielom, pa preko svojih pet solo albuma, od kojih posljednji 'Wakin' on a Pretty Daze', skuplja hvalospjeve koje je teško osporiti, iako nam je draži njegov prethodnik 'Smoke Ring for My Halo'.
Večer u Tvornici otvorio je kratak, ali emocijama nabijen nastup šarmantne splitske kantautorice Dunje Ercegović, koja se predstavlja kao The Lovely Quinces. Nakon polusatne pauze, oko 22:30 krenulo je šlampavo i nježno kotrljanje naslovne numere posljednjeg Vileova albuma, koje se prekidalo čak pretjerano učestalim kricima 'yeah, yeah, all right'. Trebalo je nekoliko pjesama da se uhodamo u ležerni vibe čupavaca iz pratećeg benda The Violators, prikladno odjevenih u Philadelphia 76'ers majice, ali presječene beskrajnim jam solažama Vilea koje su prijetile da prerastu u kilavu kvazi-Allman Brothers sesiju.
Srećom, ništa takvoga se nije dogodilo, jer Vileova banda je već na 'Was All Talk' i 'On Tour' počela isijavati raznolike boje i dezene, koje sežu od koloritnih melodija do ekstatičnih noise trenutaka. Kulminacija bučnog segmenta koncerta dogodila se na prvom bisu, kada je 'Freak Train' produžena do neprepoznatljivosti i na koncu zazvučala kao beskrajna noise sesija na tragu Sonic Youtha. Vile je na koncu spustio loptu s intimnim verzijama 'Baby's Arms' i 'He's Alright', i ispratio nas iz klimatizirane Tvornice u paklenu zagrebačku večer s mišlju kako bi ipak bolje bilo da nas je posjetio u klimatski prikladnijem periodu. Barem kad bismo u obzir uzeli prosječnu godišnju temperaturu u Philadelphiji.
