Kako slijepi gledaju filmove? Koja je razlika između Cigana i Roma? Što bi s onom dvojicom 'nesrećnika odmalena' iz Šijanova 'Ko to tamo peva' - udaraju li od sve muke još u harmoniku i drombulje?
Odgovore na sva ta pitanja, kao i poneko manje važno (kako preživjeti u Motovunu ako si veganka) moglo se doznati već prvoga dana 16. izdanja filmskog festivala u Motovunu, popularnog brda filmova uz koje se svake godine vere tisuće filmofila, enofila, partijanera i pokoji paraglajder.
Ono što je možda najfascinatnije u vezi MFF-a, to je što svojim programom može parirati bilo kojem festivalu ljudskih prava - osim toga što je velik dio ovogodišnjeg festivala posvećen istraživanju romske kulture te društveno-političkih praksi u kojima (ne) participiraju, prvog dana festivala mogli smo gledati grčki film Kći redatelja Thanosa Anastopoulosa, koji u okvir trilera usisava ozračje grčke ekonomske krize i kroz (nimalo toplu) ljudsku priču pokazuje kako se ona odražava na konkretne pojedince, kako se prelama na leđima i etosima nekoliko generacija; njihovim obiteljskim, partnerskim i poslovnim odnosima - podarujući prizorima s Dnevnika vazda nužnu celuloidnu transfuziju krvi.
Nedavni dobitnik motovunske nagrade Maverick za stvaratelje koji suvereno veslaju protiv struje, Austrijanac Ulrich Seidl, opet je gost na brdu, a prvi dan započela je gozba u tri slijeda prvim dijelom njegove rajske trilogije, u Motovunu već viđenim, no svaki put sve snažnijim filmom Raj: Ljubav.
Seidlova brutalno-fascinantna tripartitna studija suvremenih manifestacija (vječnih) ljudskih opsesija - 'ljubavi' koju sredovječne neugledne Austrijanke uz svjetlo dolara traže među Afrikancima; vjerskog libida dotjeranog do sekstaze (Raj: Vjera); ili prvih ljubavi u kampu za mršavljenje (kome se od nas to barem jednom nije dogodilo?) - u svakom poštenom filmofilu izaziva poriv da se pred redatelja baci ničice i podastre mu se pred noge umjesto crvenog ćilima (kojih je, uzgred, u Motovunu uvijek kronična nestašica).
No možda je najznakovitiji i najrječitiji programski potez bio odabir filma Zamisli (Imagine) redatelja Andrzeja Jakimowskog za simbolički ključan termin otvorenja festivala - filma o slijepom učitelju koji u klinici za djecu oštećena vida pokušava specifičnim i riskantnim metodama svojim štićenicima 'otvoriti oči'. Ovaj film, u kojem su ljudi neoštećenog vida oni Drugi, oči je nedvojbeno širom otvorio i punom gledalištu, koje je na gotovo dva sata uključilo neka druga, možda i pomalo zahrđala čula - osjetilo za druge i drugačije, o kojima najčešće ne razmišljamo, koje ne vidimo i čiji problemi nisu naši problemi - sve dok nas ne zaslijepe s velikog platna.
