Ako bi kreativne procese glazbene industrije pojednostavili do granice udžbenika za prve razrede škole funkcioniranja popularne kulture, pronašli bi dva, kao suprotstavljena pola – s jedne strane imamo autora, mitsku figuru koja sjedi u sjeni stabla s olovkom u jednoj ruci, papirom na koljenu i akustičnom gitarom u drugoj ruci, stvarajući riječi, melodiju i ritam u svojoj glavi; on ih potom ih iz iste te glave, putem vlastitih usta i prstiju, predstavlja i prodaje ostatku svijeta.

S druge, imamo biznis – kreativnu jezgru koja stvara hitove i koja ih potom prodaje izvođačima na daljnju uporabu, ne samo zato što pojedini, odabrani pjevači znaju pjevati, a skladatelji i producenti ne znaju. Naprotiv, nerijetko je slučaj da oni koji stvaraju imaju više sluha od onih koji izvode – poanta je da onaj tko izvodi mora biti zvijezda, imati ono što današnja glazbena 'vrhuška' voli nazivati X-Factorom, dakle biti kompletan proizvod koji će pjesmu moći pretvoriti u fenomen. A on prodaje ne samo sirovi zvučni zapis ili izvedbu, već i sve što danas uz njega ulazi u trgovinu: privatnost, tijelo, imidž, intervjue, slike s vjenčanja, odjevnu liniju, parfeme, tenisice, prenemaganja po crvenim tepisima...

Ovakva 'pop-trgovina' proces je u kojem jedni itekako ovise u o drugima, jer kao i u svakoj drugoj grani današnje 'kreativne ekonomije', tko god da napravi krivi korak, to će itekako koštati onog drugog – a najveći krivi korak koji se u ovom slučaju može napraviti jest da se bombastični hit da u pogrešne ruke.

Kako znati koje su ruke prave, tko uopće proizvodi današnje hitove i na koji način oni bivaju 'raspodijeljeni' na sceni hitova gladnih zvjezdica, čija budućnost može ovisiti o jednoj, samo jednoj, ali pravoj pjesmi? Kako teče proces koji odlučuje hoće li saga završiti u raju vila na Beverly Hillsu ili u dubini pakla samog dna Billboardovih ljestvica?

To što danas Rihannu znate po 'Umbrelli', a Britney Spears po '...Baby One More Time' velikim je dijelom tek splet sretnih okolnosti, baš kao što su, gledamo li filmsku paralelu, sretne okolnosti to što Harrisona Forda znamo kao Hana Soloa i Indianu Jonesa, jer su ove uloge izvorno bile ponuđene Burtu Reynoldsu i Tomu Sellecku. Da ih oni nisu odbili zbog raznoraznih razloga, filmska bi povijest danas bila znatno drukčija.

'...Baby One More Time' pjesma je nastala u radionici dežurnog švedskog hitmejkera Maxa Martina, čovjeka koji je stvorio teen pop stvarajući najveće hitove izvođača kao što su Britney Spears, Pink, Backstreet Boys i 'N Sync. Ova je pjesma danas već davne 1998, kada Britney još nije bila uništena domaćica s povećim psihijatrijskim kartonom, stvorila 'pop princezu' kao provokativnu Lolitu s dvosmislenim porukama na ustima i nimalo dvosmislenim pokretima školske uniforme u jednako popularnom spotu. No da su poslovni dogovori uoči te 1998. pošli drukčije, Britney nikada ne bi dobila '...Baby One More Time' u svoje ruke, a tko zna bi li ikada bila u stanju postići uspjehe koji su uslijedili nakon što je ova pjesma postala i ostala njezin najveći hit u karijeri, klasik koji danas magazin Rolling Stone stavlja na 25. mjesto liste stotinu najvećih pop pjesama svih vremena.

Možete li uopće zamisliti kako bi pjesma zvučala da je dospjela u ruke/usta R&B grupe TLC, za koju je prvotno i bila napisana? Max Martin ipak nije uspio finalizirati transakciju, jer je njihov treći album 'FanMail' već bio završen pa nije bilo mjesta za ubaciti još i ovaj song; druga priča kaže da im se pjesma baš i nije previše svidjela pa se cure nisu ni trudile pronaći mjesta za nju. 'FanMail' je imao svoje monster-hitove, prije svega 'No Scrubs', ali daleko je to od onoga što je za Britney učinila '...Baby One More Time'.

No priča o '...Baby One More Time' tu ne staje, jer Britney nije bila u redu odmah iza TLC-a; nakon njihove odbijenice, pjesma je završila u šapama Simona Cowella, koji ju je pokušavao ugurati na album svog boy bend projekta Five, no momci su, kaže priča, bilo toliko lijeni i neprofesionalni da su u pauzama ganjanja maloljetnica, kvarcanja i depiliranja abdomena posve zaboravili na to da je trebaju snimiti pa se od svega na kraju odustalo, s uvjerenjem da već imaju dovoljno hitova u špajzi. Hah, pa tko ih se danas više uopće sjeća?

Slični primjeri dolaze i iz novije povijesti, a 'Umbrella' je jedan od njih. Briljantni, zarazni Rihannin hit napisali su Terius Nash, Christopher Stewart i Thaddis Kuk Harrell, poznati po nadimcima The-Dream, Tricky i Kuk (pogledate li malo omote većine pop izvođača, vidjet ćete ogromnu količinu hitova s njihovim potpisom), ali Rihanna je u prvom stadiju trgovine bila daleko od ovog dijela tržišta. Naime, prva osoba kojoj su se uputili bila je – ne ponovila se pogreška iz prošlosti – Britney, s kojom je Stewart već surađivao na 'Me Against The Music'. 'Umbrella' je trebala biti uvrštena na 'Blackout', no Britney pjesmu nikada nije ni čula – njezin menadžment odbio ju je s objašnjenjem da već ima dovoljno dobrih stvari za povratnički album.

I tako su se otvorile nove opcije – Stewart i Nash počeli su pregovore s Island Def Jamom, no istodobno i ponudili Mary J. Blige da je snimi, što je dovelo do situacije cjenkanja i izvlačenja maksimuma iz jedne jedine pjesme. Antonio L.A. Reid iz Def Jama zaključio je da je 'Umbrella' idealan prvi singl za njihovu novu mladu zvijezdu Rihannu: 'Producentima sam dao ponudu koju nisu mogli odbiti', objašnjava Reid, čija je reakcija na prvo slušanje demo-snimke bila: 'Trebao sam ovu ploču. Želio sam je snimiti odmah sutra!' Stewart je također prokomentirao cijeli proces, riječima: 'Zvali su nas svakih 20 minuta i vršili pritisak na razne načine.'

Beyonce je po istom principu zamalo ostala i bez 'Halo' sa svog albuma 'I Am... Sasha Fierce'. Simon Cawell ponudio je producentu Ryanu Tedderu njezin otkup za potrebe tada novog albuma Leone Lewis, no Leonin je raspored bio prenatrpan, a pjesma nije mogla čekati pa ju je tako na kraju zgrabila Beyonce.

Ponekad, planirana trgovina neće uspjeti pa pjesme pisane za određenu osobu na kraju završe u posve krivim rukama. Takav je primjer singl 'Sweet Dreams My L.A. Ex', prolazni britanski hit iz 2003, koji nikada nije razbio međunarodne granice, iako mu je, da je ostvarena izvorna zamisao, sudbina mogla biti potpuno drukčija. Naime, pjesmu je napisala Cathy Dennis imajući Britney na umu budući da su stihovi govorili o Justinu Timberlakeu i njihovoj propaloj vezi, tj. bili su svojevrstan odgovor na njegov 'Cry Me A River'.

'Sweet Dreams My L.A. Ex' na kraju su producirali Bloodshy And Avant, još jedni Šveđani zaslužni za najveće hitove Kylie Minogue, J.Lo, Kelis i Britney Spears. Ali ovoga puta nisu radili za Britney, već za Rachel Stevens. Britney je pjesmu odbila upravo zato što joj se nisu sviđale riječi, no Bloodshy And Avant su već godinu dana kasnije imali svoju pjesmu za ponuditi mladoj plavuši u jurnjavi za povratkom na pop Panteon – bio je to 'Toxic', a sve ostalo je povijest.