Disko i nuklearni rat

Nekada davno, u doba Kluza i Trsta, Hrvatska je kao članica SFRJ imala 'Dinastiju' i 'Dallas' – Estonija, tada prva brana SSSR-a prema drugoj strani čelične zavjese, nekako se više napalila na 'Dallas', a zarazili su je i 'Ratovi zvijezda', 'Knight Rider', disko, punk i 'Emmanuelle'. 'Disko i nuklearni rat', dokumentarni film Jaaka Kilmija i Kiura Aarme prikazan u ponedjeljak na Zagreb Doxu, analizira upravo ta vremena, komadić povijesti hladnog rata koji se nije vodio samo prijetnjama psihopata s prstom na crvenom gumbu, već i popularnom kulturom.

Spomenutu čeličnu zavjesu između Estonije kao predstavnika istočnog bloka i susjedne Finske, kao prve barikade na ulasku u omraženi Zapad, svakodnevno je razbijao vrlo jednostavan alat – televizija!

'Disko i nuklearni rat' na lagodan, šarmantan i duhovit, a opet autorski, povijesno relevantan i zanimljiv način secira to kako je tekla prodaja snova o bogatstvu, moći i blagodatima izlaska iz socijalističkog sivila ravno u bombonijeru užitaka, tj. kako je konzumerizam pobijedio ozbiljno ljute, organizirane i nemilosrdne organe partije; ona je ravno iz Moskve dirigirala akcijama koje su trebale lepezom represivnih metoda (od ometanja signala do racija kuća s antenama) spriječiti samo jedno – signale finske televizije, kapitalističko ispiranje mozga tek odnedavno ispranim mozgovima komunističke kulturne revolucije. Finci su se koristili brutalnim oružjem tajkunskih sapunica, reklama za hamburgere i neizbježnom soft pornografijom. Tko još može osporiti da su David Hasselhoff i Syvia Kristel zabili prvu macolu u cigle Berlinskog zida?

Dobro jutro, Lenjine!

Zida više nema, a i komunizam se pritajio u Europi, no to ne znači da i dalje nema onih koji žale za njime, kao ni onih koji su na toj bizarnoj mješavini nostalgije i egzotike spremni izgraditi dobar, nimalo komunistički biznis. 'Dobro jutro, Lenjine!' Konrada Szolajskog govori o britanskim turistima koji dolaze u Poljsku iskusiti 'život u koži poljskog komunističkog seljaka i radnika', štoviše platiti za jedno takvo iskustvo u turističkom aranžmanu.

To je još jedan podsjetnik da ljudi uvijek žele ono što nemaju – makar se radilo i o tzv. regresivnom životnom stilu, u kojem turisti sa Zapada napuštaju svoje automobile, urede i šoping-centre te odlaze znojiti se u polju, musti krave, zidati i jesti u radničkim menzama Istoka, tužni zbog toga što nisu u stanju živjeti u sustavu koji su Poljaci rušili vlastitim životima. Komunizam se tako i ovaj put pokazao kao jedina totalitarna ideologija koju je još uvijek moguće pretvoriti u nešto što se predstavlja kao funky & sexy, svim žrtvama unatoč – mislite da bi netko mogao ponuditi turistički angažman izgrađen u nacističkim konc-logorima ili fašističkim stratištima na jugu Italije?

Stoga je 'Dobro jutro, Lenjine!', uz malo više znanja i truda, mogao otvoriti i pročačkati jako puno pitanja, a u isto vrijeme zabaviti i nasmijati – potonje je i pokušao, jer je ionako završio u programu Happy Dox, no konačan rezultat razočarao je u takvoj mjeri da ćete gledajući ga, umjesto razvučenog osmijeha, na licu vrlo vjerojatno imati isti onaj izraz koji su imala lica djece turista/avanturista u posjetu Poljskoj – dosade, ignorancije i potpunog nezanimanja za napornu reciklažu i još jednu eksploataciju Lenjina, trabanta i crvenih zvijezda.

Izum doktora Nakamatsa

S druge strane teme i svijeta smjestio se izvrsni danski dokumentarac 'Izum doktora Nakamatsa', redatelja Kaspara Astrupa Schrödera. Priča je to o legendarnom i svjetski poznatom japanskom izumitelju Yoshiru Nakamatsu, čovjeku koji drži svjetski rekord po broju izuma, a koji je patentirao sve u rasponu od floppy diska preko DVD-a do karaoka.

Kamere ga prate nekoliko dana uoči njegovog osamdesetog rođendana, a dok nam Nakamats demonstrira zašto će živjeti do 144. godine i čime je sve zadužio svijet, mi se ne samo informiramo, nego u pravoj Happy Dox maniri i zabavljamo uživajući u ekscentričnom egomanijaku koji je otvorio vrata svog svijeta na takav način da bi samo totalni antitalent mogao zbrljaviti konačan proizvod. Srećom, Kaspar nije jedan od njih, a 'Izum doktora Nakamatsa' je 57 minuta čistog užitka.(V.G.)

Klasa optimist

Dramska spisateljica Lana Šarić pretočila je vlastitu životnu borbu s leukemijom u dokumentarni prvijenac 'Klasa optimist' u kojem pratimo nekoliko sudbina kojima je zajednička zloćudna bolest, ujedno ishodišna točka filma što će stubokom izmijeniti njihove živote. Film se razvija od spoznaje bolesti i začudno racionalnih prvih susreta s njom, preko suočavanja s bliskom smrću, do izlječenja i ponovnog koračaja starim, a opet sasvim novim životnim putovima.

Šarić je čvrsto strukturirala film pričom o vlastitoj borbi kao lirskim kosturom te paralelno ispričanim sudbinama kao vrlo životnom usporednicom. Iako je u ulozi pripovjedačice bila nešto lošija te nije iskoristila sve mogućnosti teksta, njen glas dodao je filmu dimenziju autentičnosti koja je pojačala liričnost kostura.

Početno racionalno sagledavanje, koje se s platna prenosi na gledatelje, postupno zamjenjuje emocionalna gruda koja raste uzrokovana strepnjom za junake i kontrolirana stalno prisutnim diskretnim optimizmom.

Usprkos snažno prisutnoj emociji, film se uspijeva odmaknuti od suvišnog patosa koji bi pretočio snagu tek u melodramatičnost, za što su uvelike zaslužni neki od aktera koji iznose sjećanje na bolest racionalno i uz dozu humora, a uz tek pokoju suzu upućenu drugima, ne sebi. Tako oblikovan, film je snažna zabilješka jedne bolesti koju su akteri prihvatili sastavnim dijelom sebe i na kraju pobijedili, otvorivši si vrata nekim novim životnim počecima i prihvativši svaki sljedeći životni trenutak kao dar.

Sudbina broja 13

'Sudbina broja 13' autorice i redateljice Irene Škorić pomalo je navučeni hommage tramvaju na umoru, iz milja zvanom Genscher, iz zloće pak 'tramvaj zvan čežnja', te neuspio pokušaj hvatanja 'duše' jedne tramvajske linije kojoj 'nitko ne zna točnog puta' i koja počesto biva 'žrtvom' vlastitog nesretnog broja.

Ključni problem je taj što je autorica na makroplanu već prije snimanja točno znala što želi reći te u toj dosljednosti nije pustila filmu da oživi i od djelomično personificirane hrpe lima otpluta u priču o ljudima, dok joj je na mikroplanu nedostajalo te čvrstoće te je film počesto 'žrtva' putnika koji nisu uspjeli odoljeti zovu kamere.

Djelomično zbog toga Škorić je, hvatajući dušu i osobnost tramvaja, uspjela zabilježiti tek niz posebnosti, čime se nije odmaknula od rubnih dijelova prema nutrini. Ujedno je često skakala samoj sebi u usta, odnosno kadar. U toj nedosljednosti vozač tramvaja u istom je trenutku govorio da su linija 13 i njena noćna inačica 33 relativno mirne trase, dok nam je u pozadini autorica nudila sasvim drugu sliku: violinista, samoprozvani stroj za zabavu putnika, baku Olivu koja živi na Red Bullu, pijane Sigećane, Dubravaše, djevojke željne reklame… te nam se nametalo pitanje kome vjerovati? (I.T.)

Utorak na ZagrebDoxu nudi domaće filmove Tjeskoba o 120 zatvorenica koje pokušavaju telefonski održati obiteljski život, Kajinov znak o teškoj sudbini Ane Magaš, makedonski film Kriva je o još jednoj turobnoj životnoj priči i štošta još, a i danas ovdje možete osvojiti ulaznice za projekcije.

ZagrebDox već je četvrtu godinu dio projekta T-Com KulTurist, a više informacija možete pronaći na službenim stranicama festivala