Otkako je 1972. prihvatio pjesmu Kemala Montena 'Sinoć nisi bila tu', Zdravko Čolić više nije bio samo student ekonomije, već se ubrzo o njemu počelo pisati kao o glazbenom talentu s velikom karizmom. Ubrzo je postao jedan od najpopularnijih glazbenika u bivšoj državi, a status jednog od najboljih glazbenika u regiji prati ga već 40 godina. Legendarni Sarajlija ove godine uoči Dana žena ponovno pjeva u Zagrebu, a tim je povodom za tportal.hr otvorio dušu o obožavateljicama, supruzi, kćerima te neizostavnoj glazbi
Ponovno dolazite uoči Dana žena, koje uvijek čine većinu na Vašim koncertima. Posebna je energija između Zdravka Čolića i ženske publike. Jesu li se promijenile obožavateljice od prije 30 godina i danas, pišu li Vam pisma, bacaju li grudnjake još uvijek na pozornicu?
Pojavljuju se nove generacije, brojni fanovi koji se mijenjaju, ali i onih koji su uz mene cijeli život. Oni su dosta nevidljivi, ja im nekad zaboravljam lica, no oni su tu, iznenade me nekada. Mlađi svijet koji je pun strasti i ljubavi još uvijek baca grudnjake, poklone, ali pisma šalju manje. Iako, ja sam vrlo nostalgičan i emotivan za starim vremenima. Kada s vremena na vrijeme dobijem pismo, jako se obradujem, premda ne pišu više pisma kao nekada kada su se pokazivale emocije. Danas je to više iz poštovanja. Toga je sve manje, ali zato elektronski bombardiraju. No ja nisam aktivan na društvenim mrežama.
Prakticirate li karantenu prije koncerata? Kako izgledaju dani pred velike nastupe?
Da, dva dana prije koncerta ne odlazim po kafanama, pazim da ne lumpujem. Profesionalci imaju tu odgovornost. Važna mi je inhalacija zbog alergija na pelud, a i pričuvam se od pušenja, duhana, grinja. Sat i pol prije početka koncerta volim biti sam, bez da mi itko remeti mir i priča sa mnom.
Kakve Vas emocije vežu za Zagreb?
Moja karijera vezana je uz Zagreb. Ja sam počeo u Sarajevu pjesmama Kemala Montena, ali potom sam potpisivao ugovore s Đorđem Novkovićem i Jugotonom sve do 1983. godine. Poslije je suradnja isto nastavljena, ali prvih pet albuma je tu rađeno. Bila je to tada velika država i u Zagrebu sam se osjećao kao kod kuće. Ali Zagreb je glazbeni centar, uvijek si vezan za taj grad, čak sam dva puta sudjelovao i na Zagrebfestu.
Ipak, svojedobno ste se pokušali prestati baviti glazbom. Što se dogodilo?
Krajem 80-ih, na nagovor prijatelja prestajem se baviti glazbom i sljedeće četiri godine bavim se malim gospodarstvom. Trebao mi je odmak. Prijatelj i ja tada smo otvorili obrt, prodavali smo tvrdu plastiku, udružili smo se s ljudima koji su imali metalne strojeve. Prešli smo tada u Split, otvorili dva pogona, ali rat nas je prekinuo pa se ponovno vraćam u glazbi. Tada se udružujem s Goranom Bregovićem.
Iza Vas je bogata 40-godišnja karijera. Na što ste najponosniji?
Na dvije kćeri. Ha, ha, ha… Kada vidim na svom koncertu ljude svih generacija, to je jako veliko zadovoljstvo. Lijepo je također kada vidiš da nisi pogriješio s poslom koji si odabrao i kojim si se bavio. Postoji i jedna duhovna, altruistička priča, da si na neki način ambasador kulture, ljubavi i pozitivne energije, dakle širenje ljubavi među ljudima koje se, naravno, manifestira kroz pjesmu.
Poseban osmijeh imate na licu kada govorite o kćerima, sedmogodišnjoj Lari i 13-godišnjoj Uni. Jeste li slabi na svoje djevojčice? Kakav ste otac?
Povodljiv sam otac. Supruga me kritizira da previše popuštam. Starija je već u pubertetu, a mlađa stalno skakuće oko mene, 'Tata, tata'. Tako pokazuje svoju ljubav prema tati. Nekada ne mogu fizički izdržati taj njezin teror.
Kakav je osjećaj u 63. godini ponovno biti u pubertetu?
Starija kći već postavlja pitanja o seksualnosti, baš smo nedavno imali jednu anegdotu. Svojedobno su mi tijekom jednog intervjua postavili pitanje prvog ljubavnog iskustva, znam da narod to zanima. No moja mala je to pronašla na internetu i počele su prozivke: 'Tata, jesi li ti imao seksualna iskustva s 14 godina?', a ja joj kažem: 'Ma ja sam bio beba s 14 godina, ne radi se to kada si tako mlad, odakle ti to?' Novinari su iskonstruirali, a moja kći povjerovala i onda sam se morao pravdati da to nisam rekao.
Sa suprugom Sandrom u vezi ste 25 godina, a u braku 15, što uspijeva samo rijetkima. Koja je tajna bračne sreće? Mislite li da je brak danas u krizi?
Objektivno, brak kao institucija je u krizi. Emancipacija, sloboda i superiornost žene te njihova potpuna ravnopravnost dovela je do toga da drugačije gledaju na brak. Ako ide, ide, ako ne ide, dolazi do raskida. Prije je žena bila ovisna o mužu, a još ako dođu djeca, ti si se zavezao u vreću iz koje nema izlaza. Ako si se vezao s nekim tko to nije zaslužio, normalno je da ćeš otići. Žena je danas slobodnija nego prije i ja to podržavam. Mislim da je najvažnije da žena vodi obitelj i djecu, premda znam muškarce koji kuhaju i koji vode djecu u školu. Nekad me djeca pitaju kako to da neki očevi vode djecu u školu, a ja im kažem: 'Pa, dušo moja, svaki tata nešto… Tvoj tata radi nešto drugo.'
Kako podnosite šale na vlastiti račun? Primjerice, vrijeđa li Vas kada se Branko Đurić Đuro u svojoj 'Đurologiji' šali s Vašim načinom komunikacije?
Meni je to simpatično, sve dok me ne vrijeđa. Đuro se šali pa me citira: 'Što ćemo, kako ćemo, gdje ćemo?' Nekada tako komuniciram s ljudima pa se onda ne zna jesmo li se dogovorili ili nismo. Ima tu istine u toj mojoj dvostrukoj ličnosti, jer sam po horoskopu Blizanac pa sam često neopredijeljen. Škorpion kao podznak povremeno me drži malo bolje. Čovjek mora voditi računa i o astrologiji, jer nekada ti nešto polazi za rukom, a nekada ne. Kada Saturn uđe u Blizance, to je razvaljivanje. Težak je Saturn, ili te dotuče materijalno ili te spopadnu neke bolesti.
Bili ste velik prijatelj s Kemalom Montenom. Kazali ste da Vam je bio poput brata, a napisao Vam je i prvu pjesmu, 'Sinoć nisi bila tu' davne 1972. godine. Po čemu ćete se sjećati Kemala?
Bio je moj najdraži suradnik i drag prijatelj. Puno smo radili, mnogo smo se družili. Bili smo Sarajlije, napisao je nekoliko ključnih pjesama koje su obilježile moju karijeru, a i kasnije mi je pisao pjesme. To je nešto što se ne može zaboraviti; naši zajednički koncerti 70-ih godina i brojne turneje, posebno jadranske, sve pamtim. Jednom prilikom kada smo putovali za Crikvenicu na koncert, ja sam spavao u autu, a Kemo i menadžer su me željeli probuditi pa su kroz šalu razgovarali: Je li ova gaža u Crikvenici u dolarima, a menadžer kaže: Nego što nego u dolarima, a ja odjednom kažem: Stvarno u dolarima…? Onda su se šalili: Ti bi u dolarima… Kemo je živio za šalu. Fizički je nestao, ali uvijek će biti kraj nas, i priče o njemu i njegova glazba. Radio je pjesme koje imaju emociju i koje su vječne.
Jedan ste od rijetkih muškaraca koji se ne libi priznati da boji kosu, a ženama su sijede vrlo šarmantne. Razmišljate li možda o novom imidžu?
Stavljam preljev, s time sam krenuo prije nekoliko godina. Iako, moram reći da me svi uvjeravaju da pustim svoju kosu onako prošaranu. Nagovara me na to i moj frizer pa je moguće da mi slijedi novi imidž.
