Potresna priča o razornim potresima koji su pogodili kinu i razdvojili tamošnje obitelji osvojio je najviše simpatije talijanske publike koja je kineski megahit 'Aftershock', film koji je u matičnoj zemlji oborio sve rekorde gledanosti, proglasila najboljim.

Lako moguće da su dobrim dijelom bili pod dojmom dramatičnih događaja koji su ove godine pogodili Japan. Nakon razornih potresa i nuklearne katastrofe neslućenih razmjera, događaja koji će bez sumnje obilježiti ovo godinu, cijeli festival je, posve razumljivo, u potpunosti bio posvećen Japanu. Pokrenuta je humanitarna kampanja 'FEFF za Japan' tijekom koje su se prikupljala sredstva za ugrožene Japance prigodnom prodajom platnenih torbi koje je ilustrirao jedan od najcjenjenijih talijanskih ilustratora Guido Scarabottolo.

JAPANSKI FILM U RECESIJI

I dok se cijela zemlja bori sa stravičnim posljedicama katastrofe,borba za oporavak japanske filmske industrije vjerojatno je na zadnjemmjestu. A ona je, još je prije nekoliko godina započela stagnacijukojoj se za sad ne nazire kraj. Art kina nastala 90-ih, kao i tadapropupalo video tržište odavno su gotova priča, praktički cjelokupnafilmska distribucija danas je u rukama samo jedne kompanije legendarnogTohoa, a nezavisna scena jedva održava se na životu, kako obrazlažeMark Schilling, ekspert za japansku kinematografiju, ključni razloziurušavanja tržišta je migracija mlade publike u multiplekse i zamjena DVD-a besplatnom digitalnom zabavom. Čak i moćni Hollywood jedvaizlazi na kraj s filmskom recesijom na japanskom tržištu, no čini seda će 3D boom biti spasonosan, jer prošle su godine najgledaniji naslovi u Japanu bili trodimenzionalni Avatar, Alisa u zemlji čuda i Priča o igračkama 3. I broj kinoekrana u Japanu stagnira (prošle ih je godine otvoreno zanemarivih 16), a u kinima je tijekom godine prikazano 716 filmova od čega čak 408 domaćih. Pravi 'kapitalac' među japanskim filmovima na festivalu u Udinama bio je 'Confessions' Nakashime Tetsuyae, morbidna, hladna i mračna priča bezdušnosti, besciljnosti i iskvarenosti suvremene mladeži. Film čija je glavna tema osveta prikazana iz perspektive učiteljice koja odluči kazniti svoje učenike koji su skrivili smrt njezine jedine kćerkice, bio je japanski kandidat za ovogodišnjeg Oscara. Vrlo je solidna i drama 'Wandering Home' Higashija Yoichija, realistična drama o autodestruktivnim porivima alkoholizma s Asanom Tadanobuom u ulozi mladog, ali okorjelog alkoholičara koji ne uspijeva umaći svom poroku.

INOVATIVNA KOREJA

Korejska kinematografija ove se godine predstavila, između ostalih, svojim velikim kinohitom romantičnom komedijom 'Cyrano Agency', isprva prilično zabavnom pričom o grupici bivših glumaca koji svojim klijentima pomažu osvojiti osobe u koje su zaljubljeni. Glumci koriste svoje profesionalne vještine iskoristiti za organizaciju 'životnih predstava' kako bi svog klijenta pred odabranicom predstavili u najboljem mogućem svjetlu. Novo tumačenje legendarnog Cyrana De Bergeraca sjajno počinje, no nakon sat vremena redatelj Kim Hyun-seok (inače radio je kao pomoćni redatelj uz Kim Ki-duka) kao da ispuše sve ideje pa film na koncu ipak ostavlja dojam limunadice. To bi se, pak, teško moglo reći za hvaljenu slasher dramu 'Bedevilled' još jednog Kimova bivšeg pomoćnika, Janga Cheol-sooa, koja na prilično radikalan način progovara o nužnosti otpora prema nasilju, osobito nasilju koje agresivni muškarci provode nad ženama. Jang je snimio dojmljivu dramu koja prerasta u pravi horor kad nakon dugogodišnjeg zlostavljanja pobunjena žrtva odluči prekinuti lanac nasilja pa svi protagonisti završe u krvi do koljena. Među rijetkim korejskim facama koje su ove godine imale film u Udinama svakako valja istaknuti zanimljivi eksperiment Park Chan-wooka 'Night Fishing' kratki horor snimljen isključivo iPhoneima, a koji zahvaljujući sjajnoj (i vjerojatno vrlo skupoj) postprodukciji izgleda iznenađujuće dobro.

Upravo je odlična filmska postprodukcija, čini se, korejska karta u svijet i jedan od najznačajnijih prihoda njihova filmskog tržišta. Skoro 30 milijuna dolara zaradile su korejske tvrtke prošle godine zahvaljujući odrađenim uslugama CGI obrade filma i konverzije na 3D, a od izvoza filmova zaradili su samo 13 milijuna dolara. Korejci su prošle godine snimili 140 filmova od čega je polovica nastala u niskobudžetnoj produkciji, a s obzirom na njihov dugogodišnji problem s nepostojećim DVD tržištem, odlučili su gotovo u potpunosti migrirati na legalne online formate. Čak 95 posto novih korejskih filmova dostupno je legalno na internetu, i to po cijeni downloada od oko 15 kuna, što je oko polovice cijene kinoulaznice u Koreji. Ovo je formula koju trebamo zapamtiti jer po svoj će prilici to uskoro postati globalni trend.

Zdravo filmsko tržište, inovativna tehnologija i mahom sjajni filmovi iza kojih stoje neki od najtalentiranijih suvremenih redatelja učinili su od Koreje filmsku velesilu. Iako brojkama ne može ni izdaleka konkurirati kineskoj velesili, Koreja ima neoborive adute u svojim rukama - trojica slavnih redatelja: Park Chan-wook, Bong Joon-ho i Kim Jee-woon svoje će karijere, po svemu sudeći, nastaviti u Hollywoodu jer već su dogovorili snimanja filmova na engleskome i sa svjetskim zvijezdama. To je malen korak za Hollywood, ali velik za korejsku kinematografiju.

PROBOJ BOGATOG SINGAPURA

Iako sadržajno neusporedivo inferiornija korejskoj, singapurska kinematografija odlučila je zakoračiti na svjetsku scenu, i to zahvaljujući odluci tamošnje vlade za koju je međunarodna afirmacija Singapura na filmskoj karti svijeta, strateški cilj. Bogatom Singapuru to neće biti teko izvedivo. Već su utemeljili međunarodni filmski fond koji će investirati po četiri milijuna dolara (oko 20 milijuna kuna) u svaki film koji ima potencijale za globalni proboj, a barem je jedan od koproducenata iz Singapura. Osim toga, potpisali su specijalni koprodukcijski ugovor s Kinom, grade divovski kompleks Mediapolis u kojem planiraju pružati sve vrste medijskih usluga, od snimanja do postprodukcije. Oformili su i novi festival - ScreenSingapore - s ambicijom da naprave najveći filmski market u Aziji. U zemlji kojoj je BDP prošle godine narastao nevjerojatnih 14,5 posto prepreka nema.

Situacija je dijametralno suprotna u Mongoliji, zemlji čiji privatni sektor tek odnedavno investira u ne osobito razvijenu filmsku industriju. Tijekom desetljeća komunističke vladavine, mongolska je kinematografija bila krojena po sovjetskom sistemu, a Mongol Kino, tadašnji državni filmski studio, proizvodio je propagandne projekte po partijskom diktatu. U zemlji koju nastanjuje oko tri milijuna ljudi godišnje se snimi 10-15 filmova, koje izdašno podupiru sponzori, barem ako je suditi po prvom filmu viđenom u Udinama 'Operation Tatar' Baatara Bat-Ulziija. Krimi komedija o grupici muškaraca koji planiraju pljačku banke u kojoj je jedan od njih bio zaposlen ostavlja dojam ne osobito uspjelog televizijskog filma koji ni u režijskom, ni scenarističkom ni glumačkom smislu ne nudi osobite zanimljivosti, ali otkriva Ulaan Bator kao pravi velegrad, grad siromašnih predgrađa i korumpiranih moćnika, vrlo daleko od idilične predodžbe nomadskih plemena utaborenih u pustoj stepi.

Udine Far East Film Festival i ove se godine potvrdio kao najveća izvanazijska smotra azijskih filmova, program je svake godine sve bogatiji, no, nažalost, ne može se reći da je i sve kvalitetniji. Naime, selekcija filmova uvelike ovisi o tome koje će sve azijske filmove pokupiti A-festivali poput Cannesa, Venecije i Berlina pa za Udine ostaju uglavnom žanrovski filmovi i veliki azijski kinohitovi čija umjetnička kvaliteta nije nužno na razini njihove reputacije.