Kino klub Split slavi 60 godina, digitalizacijom, monografijom i ekskluzivnim programom na nadolazećem festivalu 25 FPS. Povodom svega toga, popričali smo s osobom nadležnom za projekt, o prošlosti i sadašnjosti splitske filmske scene
Sunčica Fradelić posljednje četiri godine vodi program Kino kluba Split, a trenutno je zadužena i za sve aktivnosti vezane uz proslavu njegove 60. godišnjice – digitalizaciju naslova, izdavanje slavljeničke monografije i zanimljive programe kojima će se klub predstaviti na međunarodnom festivalu eksperimentalnog filma i videa 25 FPS, a koji će se ove godine u Zagrebu održavati od 25. do 30. rujna.
Kino klub Split ima uistinu bogatu povijest: osnovan je 1952, a od 1949. kino-amateri su djelovali unutar kino-sekcije Fotokluba Split. Prva generacija se bavila prikazivanjem filmova i edukacijom te organiziranjem tečajeva za projekcioniste, a od '57. se kreće s upoznavanjem polaznika o procesu nastanka filma.
'U prvoj generaciji malo se toga dešavalo na stvaralačkom planu, ali je ipak snimljeno nekoliko 'žurnala' (tj. dokumentarnih filmova) od kojih je sačuvan samo jedan – 'Karneval podno Marjana' Mate Bogdanovića. Ovi ljudi su u prostorima bivše pučke kuhinje opremili jednu od najatraktivnijih filmskih dvorana u Jugoslaviji, a sve iz entuzijazma. Uvedeni su redovni programi za djecu i mladež te su se znale održavati i po četiri projekcije dnevno. Samo 1956. kroz klub je prošlo 55.000 ljudi. Istaknuti član, Mladen Nožica, opremio je kompletan filmski laboratorij, pokrenuo filmski ponedjeljak u kinu Stari Grad s umjetnički relevantnim naslovima i tako stvorio plodno tlo za drugu generaciju', priča Fradelić.
'U međuvremenu, pred kraj 50-ih, Ivan Martinac se školovao u Zagrebu i pratio program jugoslavenske kinoteke u društvu Tomislava Gotovca. Nakon brojnih rasprava do zore njih dva se (skupa s Tomislavom Kobijom) '57. upisuju u Kinoklub Zagreb u želji da snimaju vlastite filmove. Martinac '58. prelazi iz Zagreba u Beograd i svoje prve filmove snima u Kino klubu Beograd. U oba kluba djeluje niz zanimljivih likova pa je Martinac imao priliku uživati u društvenim kretanjima filmske (i likovne) scene, učestvovati u plodnim raspravama te izgraditi vlastiti stvaralački pristup. Po povratku u Split on propovijeda specifičan vid bavljenja filmom i oslobađa čitavu svoju generaciju (Nakić, Crvelin, Zafranović, Pivčević, Verzotti) da krene alternativnim putem autorskog, umjetničkog filma. Tako dolazi do pojave 'splitske škole filma' ili 'mediteranske škole filma'. U drugoj generaciji postoji određeno duhovno zajedništvo, mada su izrazi međusobno različiti, dok već treća pruža otpor i dijeli se na niz individualnih ličnosti koje samostalno djeluju. Za 25. godišnjicu kluba Dušan Tasić pokreće 'Sabor alternativnog filma' koji je deset godina okupljao niz kino-amatera, umjetnika, dizajnera, glazbenika, teoretičara, profesionalnih redatelja na zajedničkim okupljanjima i intenzivnim raspravama o klupskim filmovima, ali i svjetskim i domaćim profesionalnim filmovima.'
KAKO JE KLUB PREŽIVIO DEVEDESETE?
Na stabilnim produkcijskim i teorijskim temeljima, s manje ili više uspona i padova, klub je djelovao sve do rata, kada je bilo financijskih teškoća pa su članovi izgubili prostor i ostali na ulici. Većina splitskih autora koji su djelovali u klubu za svoj je medij isključivo izabrala filmsku vrpcu pa im korištenje video tehnologije nije predstavljalo izazov. Tako je prekinut kontinuitet u produkciji i u sustavnom prenošenju znanja mlađim generacijama. Generacija koja se pojavila u drugoj polovini devedesetih bila je zakinuta, bez usmjerenja i gotovo potpuno prepuštena sama sebi, otužnoj atmosferi i okruženju poslijeratnih godina. Tek se zadnjih nekoliko godina polako dižemo i pokušavamo oporaviti, što je iznimno teško u uvjetima gdje vas se konstantno uspoređuje s prethodnicima, a struka ima staru tendenciju ka ignoriranju.
JE LI, SA SVOJIH 60 GODINA, KINO KLUB SPLIT NAJSTARIJI U ZEMLJI?
Najstariji klub na ovim prostorima općenito, a ne samo u zemlji, jest Kinoklub Zagreb osnovan daleke 1928. godine, a osnovao ga je Maksimilijan Paspa. Međutim, svi kino klubovi diljem zemlje svoj prvi pravi procvat doživjeli su nakon Drugog svjetskog rata uvjetnom liberalizacijom društva te državnim osnivanjem Narodne tehnike koja je organizirala rad i financirala kako klubove, tako i omladinske centre.
KOJE BISTE AKTIVNOSTI KLUBA TIJEKOM TIH 60 GODINA ISTAKNULI KAO NAJVAŽNIJE IZ DANAŠNJE PERSPEKTIVE?
Ne bih toliko isticala određene aktivnosti, koliko mi se čini važno nešto drugo, a to je mogućnost da aktivnosti osmišljavate u odnosu na vrijeme u kojem živite. Klupske aktivnosti trebale bi korespondirati s usmjerenim potrebama članova i zajednice u cjelini. A tu su mogućnosti kluba kao interaktivne multidisciplinarne platforme i njegov potencijal kao malog audiovizualnog centra za edukaciju, stvaralaštvo, istraživanje, umrežavanje i razvoj iznimne. Danas mi se najvažnijim čine dva osnovna principa na kojima djeluju i Kinoklub Zagreb i Kino klub Split – ideal besplatnog bavljenja filmom i ideal autorske slobode.
NA FESTIVALU 25 FPS BIT ĆE PRIKAZANO NEKOLIKO FILMOVA IZ KLUPSKE POVIJESTI – KOJI SU BILI KRITERIJI PRI ODABIRU I KOJE BISTE NASLOVE I AUTORE ISTAKNULI KAO NAJZANIMLJIVIJE?
Kako sam napisala u katalogu – taj izbor je podjednako slučajan i intiman. Slučajan, jer nisam pogledala čitav arhiv, a filmovi koji su do mene došli posljedica su brojnih prethodnih selekcija. Intiman, jer je jedini kriterij bio poklapanje u senzibilitetima i praćenje atmosfere cjelokupnog programa. Tako su otpali neki 'kultni' radovi. Pri tome, htjela sam predstaviti i nepoznate ili manje poznate naslove. Ima još puno klupskih filmova koje bi se dalo predstaviti u različitim kontekstima. Osobno, od starijih klupskih filmova, najdraži mi je opus Ante Verzottija. Istakla bih i Dunju Ivanišević, čiji je film 'Žemsko' iz 1968. čekao 19 godina na svoje prvo javno prikazivanje, a svojevrstan je fenomen u kinoklubaškoj produkciji. Film nije izabran isključivo jer ga je napravila žena, iako je to definitivno ženski film u najboljem smislu, već mi se ovo intimističko djelo doista svidjelo.
UKLJUČENI STE I U PROCES DIGITALIZACIJE POJEDINIH FILMOVA – JESU LI TO ISTI NASLOVI KOJE ĆEMO VIDJETI NA 25 FPS, KAKO TEČE TAJ PROCES I HOĆE LI ZAINTERESIRANA PUBLIKA NAKON DIGITALIZACIJE MOĆI NEGDJE NABAVITI ILI POGLEDATI FILMOVE, OSIM NA FESTIVALU?
Projekt digitalizacije dio je šireg programa pokrenutog povodom godišnjice kluba, ali i realne potrebe, a uključuje izdavanje monografije s prigodnim odabirom filmova koji ide uz nju. Taj odabir je postignut zajedničkim dogovorom Borisa Poljaka, Zdravka Mustaća i mene. Oslanja se i na Martinčevu listu top filmova njegove generacije i nije isti izbor kao ovaj za 25 FPS. Također, digitaliziran je veći broj filmova od onih koji će biti predstavljeni na festivalu i/ili uz monografiju. Filmovi s festivala, kao i dokumentacija performansa ostaju u njihovoj arhivi. Izdavanje monografije planira se do kraja godine, nakon čega bi trebala krenuti u službenu distribuciju. Nakon što se odradi prva faza prezentacije i informiranja publike, jedan dio filmova biti će dostupan široj publici i putem interneta.
ČINI LI SE DA JE PROŠLOST KINO KLUBOVA, NE SAMO SPLITSKOG, BILA PLODNIJA I PRODUKTIVNIJA OD SADAŠNJOSTI? JE LI SE ZBOG TZV. DEMOKRATIZACIJE SNIMANJA SVE PRESELILO U SOBE POJEDINACA, A KLUBOVI POSTALI POMALO NEPOTREBNI KAO JEZGRE PRODUKCIJE, PA DANAS ŽIVE EVENTUALNO KAO SREDSTVO UMREŽAVANJA KREATIVACA U FIZIČKOM PROSTORU, IZVAN DRUŠTVENIH MREŽA NA WEBU?
Iz perspektive moje generacije i ljudi koji žive i volontiraju u klubovima, ova usporedba je sama po sebi pogrešna. Mi živimo u tehnološki i ideološki potpuno drugačijoj stvarnosti i klubove treba gledati u kontekstu vremena, a ne ih uspoređivati po fazama djelovanja. Tu postoji pristojan broj obrazovanih i kreativnih ljudi koji priličan broj sati volontiraju kako bi sustav pokrenuli, održali i razvili te si oslobodili prostor za snimanje filmova. Sve se više ljudi s akademija vraća u klubove. Ako je njihova, tj. naša procjena da vrijedi vlastito dragocjeno vrijeme ulagati u razvoj ovakve platforme, onda ne treba posebno obrazlagati mislimo li da je (ne)potrebna. Klupske aktivnosti danas podrazumijevaju, uz stvaralaštvo i program projekcija, teorijska predavanja, osnovne i specijalizirane radionice, a u stanju se modificirati prema potrebama korisnika. U tome nas financijski podržava nekoliko institucija (HAVC, Ministarstvo RH, ZTK, Grad Split, HFS). Produkcija se zadnjih par godina popravila, pa su filmovi ponovo zastupljeni po festivalima. Također, klub je gotovo u cijelosti besplatno ustupio tehniku i članove za realizaciju filmova na radionici Béle Tarra, a nije naodmet spomenuti da smo tehnički podržali i Čučićevo 'Pismo ćaći'. Na koncu, pogledate li samo naslove iz godišnjeg edukativnog programa projekcija, web stranicu, tiskane materijale, bit će vam jasno da tu ljudi zaista rade, a ne da žive na račun državnog proračuna i ispijaju pive čavrljajući o filmu, nakon što su to već sve napravili po forumima. Druga stvar, ako se filmski jezik još i može prilagođavati suvremenoj tehnologiji, eksperiment u području digitalnih audiovizualnih medija podrazumijeva čitav spektar novih i drugačijih znanja od onih kojima su se bavili pioniri amaterskog filma. U duhu svega navedenog, usudim se reći da su kino klubovi (i druge srodne udruge) potencijalno najsavršeniji i najhumaniji oblik organizacije, upravo jer su prilagodljivi i ovise o kreativnosti i entuzijazmu pojedinaca, a njihov sadržaj dostupan je svakome. U ovom potrošačkom društvu, ovo je jedina stvarna alternativa. Nije baš da si svaki klinac u Hrvatskoj može priuštiti profesionalnu opremu i zna gdje i koga pitati kako dalje usmjeriti svoj talent. Na koncu, sve što sam napravila na planu osobnog rasta i razvoja dugujem Kino klubu. Da ne postoji Kino klub, vjerojatno bih odavno odselila iz Splita.
25 FPS DONOSI JOŠ JEDAN PROGRAM VEZAN UZ KINO KLUB SPLIT, NAZVAN EXPANDED CINEMA. O ČEMU JE RIJEČ?
Riječ je o programu nastalom na inicijativu organizatorica festivala 25 FPS Sanje i Marine, nakon što smo pogledali par dojmljivih filmova iz klupske arhive kojima se izgubio tonski zapis. Ovaj izbor je proširen filmovima iz drugog programa i na zajedničko zadovoljstvo prezentiran bendu East Rodeo, koji je projekt prihvatio s oduševljenjem. Filmovi su već neko vrijeme kod benda na 'sinkronizaciji' i bit će mi iznenađenje čuti/vidjeti rezultate. Radi se o vrhunskom bendu, pa ne sumnjam u kvalitetu izvedbe.
ZNAČI, RADI SE O NIJEMIM FILMOVIMA KOJE ĆE OZVUČITI EAST RODEO? NEŠTO U STILU CINEMATIC ORCHESTRA I 'MAN WITH A MOVE CAMERA' ILI 'AIR' I 'LE VOYAGE DANS LA LUNE'?
Donekle - kao što rekoh, radi se o filmovima kojima se ili izgubio tonski zapis, ili o rekonstrukciji postojećih na nov način. Možda ovaj način prezentacije može podsjetiti na Morrisonovog 'Frankensteina' ili Maddinov 'Brend Upon The Brain', koji je u svakom gradu na projekciji imao drugog naratora, a zvukovi su se izvodili uživo. Vidjet ćemo koliko će autori biti zadovoljni eksperimentom, a ostaje otvoreno i pitanje naknadne prezentacije materijala.
