Dugo smo čekali da jedan od najpoznatijih likova hrvatske dječje književnosti – mali detektiv Koko – zaživi na filmu. Zlatno doba domaćeg dječjeg filma desetljećima je iza nas, a u proteklom razdoblju taj je žanr tek usputni suputnik nacionalne kinematografije.

Danielu Kušanu su 'Koko i duhovi' prvi dugometražni film, što je dijelom i vidljivo kroz pomalo nezgrapno pričanje filmske priče, pogotovo u zadnjoj dionici filma. Baš kao i u slučaju Ivandinog filma 'Lea i Darija', puno je toga riješeno elipsama, dok se prostor i vrijeme popunjavaju nepotrebnim kadrovima. 'Koko' pati i od nedostatka humora nužnog za komunikaciju dječje publike s filmom, dok se u segmentima krimi-zapleta i fantasyja Kušan puno bolje snalazi, a reference na druge Kokove romaneskne dogodovštine odlično funkcioniraju.

Svemu ipak nedostaje zaigranost i opuštenija redateljska ruka kako bi se izbjegla plastičnost i nerijetka uniformiranost rečenica koje likovi izgovaraju. Odluka da se radnja filma smjesti u osamdesete godine prošlog stoljeća čini se dobrodošlom i razbuktava scenografsku i kostimografsku maštu, ali je taj okvir narušen nedosljednošću pa, primjerice, na milicijskom automobilu piše 'policija', a organ reda na kapi ima šahovnicu.

Među dječjim glumcima svakako treba izdvojiti sjajnu Ninu Miletu u ulozi Kokove sestre Marice, a definitivno najbolji segment filma je holivudski intonirana glazba Dinka Appelta koja podržava nužnu koherentnost filma. Iako je današnja dječja publika navikla na znatno složenije, zaigranije i maštovitije priče, nema nikakve sumnje da će se osnovnoškolcima 'Koko i duhovi' svidjeti. Hoće li to sviđanje ići do razine nacionalnog 'blockbustera', ipak je misterij. Možda ga Koko i prijatelji uspiju riješiti.