Fellinijevski nadrealizam, hašišarsko ginganje, lijena i nježna after hour atmosfera isprepletena s boemskim poskočicama, a sve to u izvedbi estradnih prvaka Balkana. Zvuči apsurdno, ali ni Tonči Huljić ni Goran Bregović ne bi se upustili u ovakvu avanturu bez računice. A ako su izračunali da će ovim uspjelim i zanimljivim izletom oprati ruke od dvadesetogodišnjeg trovanja Balkana turbo pop šrotom, ipak su se malo preračunali
'Pisme i tekstovi koje ćete slušat slave filozofiju života opisanu u ričima 'pomalo', 'sutra ćemo', 'amo još jedno piće', i nisu namjenjene onima koji nešto oče postić u životu.' Ovo je doslovan (sa svim tipfelerima) citat s omota debitanskog CD-a Madre Badessa Banda, koji već svojim naslovom sugerira simpatičnu provokaciju. Prvi singl 'Anarkišta' još je konkretniji izraz Huljićeve novootkrivene zajebantske prgavosti – himna dalmatinskog gunđala starog kova, izumiruće vrste koju je pojelo pleme Keruma, pred izvođenje na finalu Dore (prema Huljićevu priznanju) doživjela je preinake poput izbacivanja povika 'doli vlada' i 'doli prešidente'. Iste večeri izvedena je i alkoholom natopljena 'Amerika', s refrenom 'da me puštu unutra, najebala bi Amerika'.
No nema se smisla ovdje baviti time kako Huljić i Bregović na državnoj televiziji, čak i u tako autocenzuriranom zafrkantskom izdanju, smiju zazivati anarhiju i hašišarsko raspoloženje, jer devedesetih su obojica autora zaozbiljno radili svojevrsni soundtrack poremećenog sustava u kojemu smo živjeli, a od takvih je teško očekivati da ruše vlast. Zanima nas, naime, koja je to ekipa na koju ovaj, priznajemo, pedantno osmišljeni mediteranski brevijar cilja.
Huljić priznaje da je ovaj bend zamislio znatno manje ambiciozno, odnosno, htio je u njemu biti nešto kao Maksim Mrvica pojačan mandolinom, tubom, klapama i vokalom Petra Graše, no Bregović ga je, navodno, nagovorio na ludorije poput skakanja po pozornici, urlanja na megafon i pjevanja u klapskim registrima. Bregović je i svojevrsni kurator ovog projekta – materijal je, naime, snimljen u momačkoj atmosferi u njegovom kućnom studiju na Jahorini, a rezultat toga jest činjenica da je Brega još jednom okrenuo stvari na svoj mlin.
Madre Badessa Band, naime, podjednako zvuči kao projekt s Bregovićevim nego Huljićevim autorskim pečatom. Naime, kombinacija dalmatinskog dišpeta, apeninske razbarušenosti i džezirane orijentalne hašišarske magle umotana je u plastične sinkopirane ritmove i suhu produkciju kakva karakterizira sve Bregovićeve radove u posljednjih 20 godina.
Druga osoba koja Huljiću ovdje krade show je supruga Vjekoslava – pišući tekstove, ne samo da je uspjela precizno rekonstruirati zamrli velomišćanski dijalekt, nego je i rimujući riječi koje neće svatko iz prve razumjeti (bez brige, u CD bookletu imate i rječnik ispod svake pjesme), dodala melodioznost glazbi i naglasila arhaičnost koncepta. Tematski, tekstovi vrlo precizno opisuju filozofiju fjake, izbjegavajući maniru mora, mriže, stine i masline u korist detaljnih slika iz života duhovitih cinika kakvih je Mediteran prepun.
Ukratko, ma koliko se gnušali estradne manufakture domaćinstva Huljić ili Bregovićevog plagijatorskog balkan-beat štanceraja, ovdje su nam 'zavukli', i nemamo što puno prigovoriti. Koncept je lucidan, izvedba kvalitetna, usnuli Grašo zvuči puno prirodnije nego u vlastitom repertoaru. Ostaje još pitanje – tko će to slušati?
Huljić u svom inauguralnom intervjuu ističe kako je namjera Madre Badesse postati reprezentativni izvozni proizvod, koji bi kroz vrijeme pokorio ne samo Balkan, nego i Zapad. Na ovom teritoriju trenutačno vladaju self-help kompilacije iz edicije Putumayo, a čini nam se da se stihovi poput 'Vajan se u barilu ka mulac u maštilu', ne uklapaju baš najbolje u takvu plastičnu sliku Mediterana. Bez obzira na ambiciju i Bregovićev autoritet, teško nam je zamisliti ovaj bend na, primjerice, world music bini festivalaSziget, uz bok Bregovićevim ranijim suradnicima poput Cesarije Evore ili orkestra Bobana Markovića.
Kad je riječ o 'pomalo' i 'sutra ćemo' ekipi, oni će vjerojatno prvi prokužiti namjeru da se njihova životna filozofija pretvori u konkurentni world music proizvod, i iz dišpeta se brecnuti na Madre Badessu. Vjerojatno će ih dodatno iznervirati i pomalo patronizirajući pogled na vjerske teme, posebno očit u 'Imberlan' (gdje se lirski subjekt sklanja pod skute opatice bježeći od mame i tate koji ga tuku) i 'U Boga triba virovat' (gdje kao svaki 'pošteni' Hrvat ironizira nad priznanjem dva-tri grijeha dnevno za koje izmoli odgovarajuće očenaše).
Huljiću, stoga, ostaje uobičajeno društvo – balkanski boemi dobrano zagazili u tridesete koji su rasli u diskotekama uz njegove i Vjekoslavine poskočice o minusu, plusu, Rusu i hibiskusu. Vremenom su postali odveć zreli za 'Bižuterije' i ljetnu clubbing Sodomu i Gomoru, pa im više paše da ih tu i tamo opali koji zvizdan u rizli, dok uz bevandu na terasi bacaju netko belot, netko briškulu. A, kad bolje razmislimo, takvi ionako neće ništa postići u životu.
