Temom misteriozne zarazne bolesti koja se velikom brzinom širi svijetom, Mackenziejev film pomalo podsjeća na hvaljenu Soderberghovu 'Zarazu'. Oba filma su u svjetska kina stigla gotovo istovremeno, a u hrvatskim kinima 'Osjetila ljubavi' osjetno kasne. I dok se 'Zaraza' bavi mehanizmom širenja bolesti i ljudskim reakcijama, ono što zanima Mackenzieja jest studija ljudske prilagodbe na nove okolnosti, ma koliko strašne bile, kao i tematiziranje prolaznosti, krhkosti ljudskog bića, njegovih sjećanja, ali i mogućnosti održavanja emocionalnih odnosa u svijetu bez (ili barem krajnje neizvjesne) budućnosti.

U središtu radnje su znanstvenica, epidemiologinja, Susan i chef Michael koji pokušavaju započeti ljubavnu vezu u osvit epidemije tajanstvene bolesti zbog koje ljudi gube osjete, jedan za drugim, prvo miris pa okus... No u ekstremnim uvjetima, svijetu nepovjerenja prema drugim ljudima, koji je još k tome lišen osjeta, održati ljubavnu vezu i nije tako jednostavno, no prestrašene i usamljene ljude strah od budućnosti i neizvjesnost polako počinju povezivati.

Kroz paletu efektnih hladnih tonova i dojmljive prizore pustog grada i obale Mackenzie uspješno dočarava melankoličnu, gotovo tužnu atmosferu te osjećaj usamljenosti, što je u značajnoj mjeri zasluga sjajnog snimatelja Gilesa Nuttgensa. Međutim, ono što je trebala biti okosnica filma, a to je razvoj ljubavne priče Susan i Michaela, najslabija mu je točka. Glavni likovi nedovoljno su razrađeni, njihov odnos pomalo štur pa samim time ljubavna priča neuvjerljiva i čak pomalo zamorna.

Nisu joj bitno pomogli ni više nego solidni glumci: šarmantni Ewan McGregor u ulozi hladnog zavodnika koji se prvi put iskreno zaljubi i zgodna Eva Green, kao u ljubav razočarana i nepovjerljiva ljepotica. Doduše, muški dio publike osobito će cijeniti činjenicu što je Mackenzie lijepoj Evi uspio dokazati da je dramaturški i više nego opravdano da lik znanstvenice pola filma provede bez ijedne krpice.

Čak i ako nije u potpunosti uspio realizirati planiranu dirljivu emocionalnu priču, Mackenzie nam je ipak u određenoj mjeri uspio dočarati egzistencijalni strah od prolaznosti života, ljudskog roda i svijeta.