Projekt 'Teksaška polja smrti' vjerojatno bi bio posve zanemaren da u njemu ne glumi Sam Worthington, zvijezda 'Avatara', čime je automatski dobio solidnu medijsku promociju. Ostatak glumačke postave relativno je zanemariv, a još jedna zanimljivost jest to što je redateljica Amy Mann, kći slavnog  Michaela Manna ('Vrućina'). Isprva je redatelj trebao biti Danny Boyle, što bi svakako doprinijelo ozbiljnosti projekta, no na kraju ga je dobila neiskusna Amy Mann, čiji je otac producent filma.

'Teksaška polja smrti' je jako prosječan film, prvenstveno jer često zbunjuje gledatelja bez pružanja konkretnijih objašnjenja ili barem snažnih likova. Gledatelj je, naime, bačen izravno u radnju u kojoj dvojica detektiva nastoje riješiti niz neobjašnjenih ubojstava. Mike (Sam Worthington) lokalni je teksaški detektiv, a Brian (Jeffrey Dean Morgan) policajac iz New Yorka. Sva mrtva tijela pojavljuju se u području koje lokalno stanovništvo zove 'polja smrti', a pronalaze se još od 70-ih godina. Gledatelj na početku filma nema neki uvid u to kako je policijski dvojac krenuo raditi zajedno, već smo prisiljeni prihvatiti to da oni jednostavno već imaju nekakav odnos. Cijeli film zapravo se formira oko odnosa likova koje uopće ne razumijemo niti ćemo ih razumjeti pred sam kraj. To bi možda i funkcioniralo da su sami likovi snažno karakterizirani i da nas izrazito zanimaju, ali oni su tmurni i dosadni poput njihova okruženja.

Najviše scenarističkog prostora ima lik Briana koji predstavlja mirnog i poštenog detektiva odlučnog u rješavanju slučaja, a Worthington tumači agresivnog i mladog policajca koji bez problema može zanemariti granice zakona da bi došao do rješenja. Odmah je vidljiva sličnost s filmom 'Sedam', ali tamo je sve bilo zapakirano u napetiju i znatno linearniju strukturu, da ne spominjemo i bolje glumce s bolje napisanim likovima. Morgan zapravo glumi identičan lik kao u mnogim televizijskim serijama u kojima je ostvario najzapaženije uloge, a Worthington je jedino iznenađenje jer pokazuje znatno bolje glumačke sposobnosti nego u spektaklima kao što je 'Avatar'. Nažalost, bez obzira na napredak, to nije ništa posebno čime bi se film udaljio od solidne epizode neke mračne kriminalističke serije, a tamo bismo barem znali što se događa, bez mnogo nepotrebnih scena sa sasvim sporednim likovima kojima se besmisleno nastoji 'navući' gledatelja na krivi trag. Režija Amy Mann je solidna, ali blijeda i uglavnom nezanimljiva, poput ostatka filma u kojem prevladavaju tmurni tonovi ispranih boja, čime se barem postiže tjeskobna atmosfera, a to je za svaku pohvalu.

Triler je to koji bez obzira na 'festivalsko' ciljanje zapravo ostavlja dojam slabog holivudskog projekta bez dobro razrađenog scenarija. Može se pogledati jer nije potpuna katastrofa i svakako je zanimljivo vidjeti Worthingtona u ozbiljnijoj ulozi, ali zaključno ostavlja gorak okus zbog zbunjujuće radnje prepune besmislenih zaokreta i likova.