Dok je nekim filmskim redateljima glavno mjerilo umjetničkog dojma broj prodanih kinoulaznica te svojim ambicijama ne prestižu zahtjeve publike navikle na uživanje u nepretencioznim, laganim filmskim pričama, ima i onih čiji nam filmovi predstavljaju svojevrsni izazov na vizualno-auditivnoj i konceptualnoj razini. Neki od tih filmskih uradaka potvrđuju još jednom da je originalnost bezvremenska kvaliteta, budući da i gotovo stotinjak godina nakon što su snimljeni još uvijek izazivaju čuđenje.

LUIS BUÑUEL (1900-1983)
Istinsko dijete svoga vremena, Španjolac Luis Buñuel je zahvaljujući svojim prvim ostvarenjima ('Andaluzijski pas', 'L'Age d'or') poznat kao začetnik nadrealističkog filma. Prijateljevao je s Salvadorom Dalíjem i Federicom Garciom Lorcom, umjetnicima koji su također obilježili epohu u kojoj su živjeli. Buñuel je bio glasovit po vrlo specifičnom načinu režiranja svojih filmova, u čemu mu je glavno načelo bilo da ne daje nikakve upute svojim glumcima koje se ne tiču njihovog fizičkog kretanja u kadru te su samim time već sadržane u scenariju. Na njihova eventualna pitanja jednostavno nije odgovarao te, iako je takva suradnja bila prilično zahtjevan zadatak, s duge su strane glumci tako imali veliku slobodu izražavanja te su uloge iznosili u velikoj mjeri po vlastitom nahođenju. Velik dio njegova opusa ostvaren je u Francuskoj te su mnogi poznati francuski filmovi njegovo djelo, poput 'Ljepotice dana', 'Dnevnika jedne sobarice', 'Diskretnog šarma buržoazije', 'Tog mračnog predmeta žudnje' i mnogih drugih. Strogo jezuitsko obrazovanje obilježilo je njgov rad te svi njegovi filmovi s jedne strane dotiču religiju, dok s druge iz njih izranja cijeli niz subverzivno-opsesivnih frojdovskih elemenata.

Sudbina ovog armenskog redatelja je školski primjer toga kako je umjetnik vizionar mogao nastradati u sovjetskome socijalističkome režimu ako se nije uklapao u sistem koji je propagirao realističan izričaj u bilo kojem umjetničkom pogledu. Kada je Paradjanov snimio svoj prvi veliki film 'Sjene zaboravljenih predaka' (Shadows of forgotten ancestors) te postao svjetski poznato ime, 1973. je završio na petogodišnjoj robiji s teškim radom u sibirskome logoru. Iako su se najblistavija imena raznih grana umjetnosti ujedninila pišući prosvjedne note Centralnome komitetu, tek je francuskome pjesniku Louisu Aragonu pošlo za rukom osloboditi ga oko godinu dana prije isteka odsluženja kazne. Njegov daleko najpoznatiji film ostaje 'Boja nara' (The Color of Pomegranates) prvotnog naziva 'Sayat Nova', prema životu tog armenskoga pjesnika iz osamnaestog stoljeća. Njegovu biografiju Paradjanov ne donosi doslovno, već kroz niz visoko stiliziranih scena kroz koje se pjesnikov život niže kao u pokretnoj slikovnici. Za vrlo specifično vizualno rješenje nadahnuli su ga armenski iluminirani rukopisi, a zanimljivo je da glumica Sofiko Chiaureli igra sve nosive uloge, i muške i ženske.

On je čileanski redatelj, dramski pisac, kompozitor, pantomimičar, povjesničar, psihoterapeut, a značajno je pridonio strip umjetnosti te proučavanju originalne vještine čitanja marsejskog tarota. Šezdesetih je godina u Parizu osnovao grupu Mouvement panique, koja se bavila umjetničkim performansima i hepeninzima. Jodorowsky se tako na jednom takvom događaju ponovno rodio iz divovske vagine, a tijekom preformansa nastradala bi i pokoja guska, pile ili kornjača, naravno iz čisto umjetničkih razloga. Njegov uzlet u filmskome svijetu kreće s pokroviteljstvom koje su mu pružili John Lennon i Yoko Ono osiguravajući mu zajedno s nedavno preminulim menadžerom Beatlesa Allenom Kleinom distribuciju u SAD-u. Njegov drugi po redu film bio je 'El Topo' (1970). Riječ je o kultnome 'vesternu' prepunom alegorijskih značenja u kojem je glavni junak revolveraš na svom zadatku. Naravno, glavnu ulogu igra sam Jodorowsky, a ako netko očekuje klasični holivudski kaubojski film, bit će iznenađen, a možda čak i uznemiren.

Ovaj je filmski vizionar poznat po perfekcionist ičkom pristupu kojim se bavio svojim filmovima, no čini se da je jednakim naporima odvajao svoju filmašku karijeru od privatnog života. Relativno neuspješan u formalnom obrazovanju, počeo se baviti fotografijom još kao dijete te su mu prvi važni poslovi bili upravo fotografski, što je imalo znatan utjecaj i na razvoj njegovog stila u filmskoj umjetnosti, a bio je i predani šahist. I jedno i drugo umijeće su se u njegovom djelu odrazili kroz pomno, minuciozno biranje detalja koje graniči s opsesivnošću, tako da je neke od svojih filmova pripremao godinama. Njegovu inovativnost i iskorak iz vlastitog vremena predstavlja '2001: Odiseja u svemiru', film koji je za svoje vrijeme bio radikalno nov u pristupu specijalnim efektima, a upečatljiva je i zvučna podloga cijelog djela. Osim potpune vakuumske tišine svemira, najupečatljivije sekvence imaju podlogu 'Na lijepom plavom Dunavu' Johanna te 'Tako je govorio Zaratustra' Richarda Straussa, tako da su danas i najokorjelijim nepoznavateljima klasičnih melodija te dvije skladbe znane iz ovog najintrigantnijeg SF filma stoljeća.

ROMAN POLANSKI (1933)
Ovaj je redatelj imao prilično buran i nesvakidašnji put, u kojem je nasilje kojem je bio izložen kasnije zasigurno imalo ulogu u tematiziranju priča koje donosi u svojim filmovima. Rođen u Pariz u obitelji poljskih Židova, tijekom drugog svjetskog rata se suočio s apsurdnom okrutnošću holokausta. Majka mu je ubijena u logoru Auschwitz-Birkenau, a on je još gotovo kao dijete sam uspio prebjeći iz krakovskog geta. Nadalje, jedno od najpoznatijih ubojstava 20. stoljeća bilo je ono njegove supruge Sharon Tate, koju su zajedno s još nekoliko prijatelja u kući koju je dijelila s Polanskim ubili pripadnici zloglasne 'obitelji' Manson. Da stvar bude gora, Tate je bila osam mjeseci trudna s njihovim prvim djetetom. Nadalje, 1977. godine Polanski je optužen za napastovanje trinaestogodišnje djevojčice, uslijed čega je prebjegao u Pariz. Otad se smatra bjeguncem u SAD-u, pa živi na relaciji Poljska-Francuska te ne putuje u zemlje koje bi ga mogle izručiti SAD-u. Njegovi se rani filmovi uvijek vrte oko nekog oblika nasilja, između ostalog kroz žanr horora, trilera ili parodije istog, kao što je slučaj s kultnim 'Balom vampira' u kojem glumi zajedno sa Sharon Tate, a moment univerzalnog apsurda je glavna značajka atmosfere u njegovom stvaralaštvu.

TIM BURTON (1958)
Rad ovog redatelja je prepoznatljiv ne samo po jasnim vizualnim obilježjima koja su zajednička brojnim njegovim likovima i ambijentima, već i po samim pričama koje nam donosi. Klasična burtonovska tematika veže se uz svijet transcendentalnog na granici živih i mrtvih, gotičko- makabristički obojenih situacija u kojima se kroz namjernu bajkovitost prepliću nadrealno i, jednom riječju, jezivo. Karijeru je započeo kao crtač u Disneyju, no njegova fascinacija mračnim je bila donekle u sukobu s onim što se tražilo u najpoznatijoj tvornici crtanih filmova. Kako je od rane dobi bio očaran likom i djelom glumca horor filmova Vincenta Pricea, poznatog po specifičnoj boji glasa koja i najhrabrije tjera da se tu i tamo uznemireno osvrnu oko sebe, brojni Burtonovi filmovi su pravi hommage tom nezaboravnom glumcu, a u nekolicini se pojavio i sam Price. Burtonova muza je začudo ipak muškarac, holivudski misterij znan kao Johnny Depp, koji tumači glavne uloge još od 'Edwarda Škarorukog', preko 'Sanjive doline', 'Charlieja i tvornice čokolade', 'Sweenyja Todda' te još neprikazane 'Alise u zemlji čudesa'. Helena Bonham-Carter, s kojom je Burton u vezi posljednjih osam godina, prepoznatljiva je nositeljica specifičnih uloga u njegovim filmskim ostvarenjima.