Samo za iznimne vrijedi da ništa što se kaže u trenutku njihovog odlaska nije pretjerano, a Boško Petrović bio je sve prije nego običan. Da, Boško je bio sve to što je rečeno i što će se reći o njemu: vrhunski skladatelj, virtuozni vibrafonist, ambasador džeza u Zagrebu, Hrvatskoj i regiji i pravi veleposlanik ovog grada i ove kulture na svjetskim pozornicama, nepatvoreni domaći Mister Jazz čija se diskografija sa gotovo stotinjak naslova može čitati i kao svojevrsni i vrlo reprezentativan ‘tko je tko’ svjetskih džez izvođača. Svirao je s vrhunskim pijanistima (od Johna Lewisa do Mala Waldrona), gitaristima (od Joea Passa do Phillipa Catherinea), kontrabasistima (Ray Brown, Richard Davis), bubnjarima (Connie Kay, Philly Joe Jones), trubačima (Art Farmer, Clark Terry, Buck Clayton), trombonistima (Slide Hampton, Kai Winding, Vic Dickenson, Bob Brookmeyer), saksofonistima (Stan Getz, Gerry Mulligan, Johnny Griffin), instrumentalistima i pjevačima (Joe Turner, Jimmy Whiterspoon, Georgie Fame) Amerikancima i Europljanima (Gianni Basso, Karl - Heinz Miklin, Albert Mangelsdorff, Svend Assmusen, Niels Henning Pedersen), s ove i s one strane bivše željezne zavjese (Mađari Csaba Dëseö i Aladar Pege, Poljaci Michael Urbaniak i Zbigniew Seifert, Bugarin Simeon Sterev, Rumunj Dan Mindrilla).

Bio je i Maurovićev Stari mačak i veliko dijete džeza, zaigrano za svojim ‘roštiljem’ – kako je odmila ponekad zvao vibrafon. Rođen u Bjelovaru, Zagrepčanin od glave do pete u najboljem smislu te riječi po svojem govoru, maniri i gestama, Boško je zapravo bio građanin svijeta kojem je glazba služila kao univerzalni jezik. Zbog toga je na koncu i uspio biti samo svoj, otimajući se svim pokušajima svrstavanja u pripremljene gotove glazbene pretince i rubrike. Strani kritičari, uočavajući formalno stilsku sličnost Zagrebačkog Jazz Kvarteta koji je Boško utemeljio 1959. godine, s američkim Modern Jazz Quartet proglašavali su ga ‘odgovorom na Milta Jacksona’, dodajući u nedoumici uz slavnog vibrafonista MJQ još i ime Garyja Burtona, tada, šezdesetih, avangardističke zvijezde u usponu. Puno se vani među kritičarima govorilo i o balkanskom džezu vezano uz Boška, no možda je od svih najbliže istini bio Roger Dean iz londonskog Jazz Journala: ‘Boško Petrović (…) koristi svoj talent kao most između kulturne tradicije svoje vlastite zemlje i one svijeta.’

Boškovom smrću izgubili smo više nego glazbenika, izgubili smo rijetku, dragocjenu i vjerojatno neponovljivu kulturnu instituciju. Instituciju od jednog čovjeka doduše, nekonvencionalnu do srži, ali instituciju svejedno: bez državne logistike, administrativnog aparata, glomaznih pratećih službi i zgrade, kulturna institucija Boško Petrović imala je od formalnih prerogativa ustanove tek svoju adresu, Teslina ulica broj 5. Zapravo još točnije, stol na postamentu do šanka u BP klubu otvorenom u središtu Zagreba 1. travnja 1988. godine.

Ponekad je i takav stol posve dovoljan, i to ne samo kao tradicionalni i nažalost zaboravljeni starozagrebački društveni ‘štamtiš’. Jednom davno je Boško u svojim karakterističnim razgovornim izletima u sve i svašta rekao da je zapravo sve što mu je zaista bitno u životu i glazbi naučio oko jednog takvog stola za kojim se igrao preferans: misli na partnera, prati tuđe karte i vraćaj dugove! Za tim Boškovim stolom u Teslinoj, jednako značajnim kao i minijaturna pozornica zbog koje Zagreb, barem što se džeza tiče, nije bio zabita provincija, sjedili su glazbenici, ali ne samo oni. Bilo je tu i slikara, pisaca, novinara, sveznalica i jednostavno čudaka opće prakse, a Boško je ‘držao banak’. Sjajan kozer, što može posvjedočiti svatko tko je slušao njegove prebogate anegdote, umio je sjajno govoriti, ali i pozorno slušati.

Zagreb i Hrvatska sada su siromašniji za još jednu kulturnu instituciju. Laku noć, džezeru….