Lou Barlow je ona vrsta osobenjaka koju nitko nikad zapravo nije shvaćao ozbiljno. Ni početkom devedesetih, kad je Sebadoh albumom 'III' probio barijeru klaustrofobičnog lo-fi benda te kad je Barlow siktao otrov prema J Mascisu, njegov bend nikad se nije ni približio statusu koji je imao Dinosaur Jr. Nisu, istina, tome ni težili – nikada ih, za razliku od 'velikog brata', nije prigrlio MTV, nisu snimali spotove sa Spikeom Jonzeom niti izdavali za velike izdavačke kuće.

Nakon viđenog u srijedu navečer u Malom pogonu Tvornice kulture, možemo zaključiti samo da smo sretni što je tako. Jer u protivnom svjedočili bismo nastupu benda koji bi nadzirao neki naporan menadžment, koji bi gnjavio zainteresirane da ne smiju snimati ni na YouTube stavljati bilo što osim prve tri iole uvježbane stvari, a onda bi eventualno prošvercane snimke brisao s tog istog YouTubea pozivajući se na autorska prava.

Ovako su nas Lou Barlow, Jason Loewenstein i aktualni bubnjar Bob D'Amico pripustili na svoju proširenu probu za nekoliko stotina prijatelja, na kojoj tehnički mnogo štošta nije štimalo, ali su srce i jeka nadomjestili prigovore zanatske prirode. Već nakon četiri-pet pjesama, kad je jedna od tri Barlowljeve gitare počela otkazivati, a on se izvukao alternativnom verzijom 'Think (Let Tomorrow Be)', odsviranom na ječućem i neuštimanom Telecasteru, bilo je jasno da smo na rijetkom, 'starinskom' tipu koncerta, na kojemu fluidna razmjena energije s publikom igra znatno veću ulogu od usviranosti i mehanike samog benda.

Stvari su se ponešto izbalansirale u središnjem dijelu koncerta, kad su Barlow i Loewenstein zamijenili bas i gitaru, a materijal prešao na Jasonovu stranu Sebadohova spektra. Nešto više matematički orijentirane pjesme bile su izvedene gotovo besprijekorno, ali uz nešto hladniji prijem publike. Vaga se potom vratila na Barlowljevu stranu, toplom 'I Will' s aktualnog albuma, da bi potom njegov Gretch konačno otkazao i primorao ga da ostatak koncerta odsvira na rezervnoj gitari bez duboke E žice.

Imajući u vidu njihov utjecaj na gitarsku indie rock i noise glazbu, Sebadoh je bend koji bi i u ovako poodmakloj fazi karijere u Zagrebu definitivno trebalo vidjeti i čuti više od 400-tinjak ljudi. No budući da u Tvornici sinoć nije bilo tako, preostaje nam jedino biti sebičan i u centru za pažnju još neko vrijeme brižno čuvati ovo intimno iskustvo. Jer tko zna hoćemo li ih ikad opet vidjeti.