Kako 35-milimetarska filmska vrpca koja je posljednjih stotinjak godina bila sinonim za film postaje dio tehnološke i umjetničke povijesti, festival u Motovunu ispratio ju je (digitalnom, dakako) projekcijom restaurirane verzije Mélièsovog kamena temeljca, 'Putovanja na Mjesec' iz 1902, i genijalnog 'Sherlocka Jr.' Bustera Keatona iz 1924, dokazujući, ipak, da za umjetničku besmrtnost tehnologija nije nužno prednost, ni prepreka.

Tomu su živući dokazi i fantastični tandem Lucić-Dežulović koji je kratkim performansom otvorio festival i podario mu ubojitu satiričku oštricu koje filmski festivali rijetko opasavaju onkraj filmskoga platna.

Pomoglo je, dakako, i poslovično puno gledalište, koje je (kako to već biva) na svojim plećima iznijelo težinu makete rakete koja se zabila u motovunski Mjesec.
Najavu hvaljene švicarske drame 'Sestra' koja je otvorila festival odradila je gošća festivala i redateljica filma glavom, Ursula Meier. 'Sestra' je na ovogodišnjem Berlinaleu odnijela specijalnu nagradu, Srebrnog medvjeda, koji bi se odlično uklopio i u mjesto filmske radnje, snježne švicarske Alpe, gdje dvanaestogodišnji Simon svakodnevno iz podnožja planine skijaškom žičarom putuje 'gore' (originalni naslov filma je 'L'Enfant d'en haut’ iliti Dijete iz visine) gdje krade opremu od ‘višeg’ društvenog sloja, da bi je preprodao i prehranio sebe i stariju sestru s kojom živi.

Naizgled pravocrtna socijalno-obiteljska drama u svojem je potkožju mreža perverznih obiteljskih i socijalnih odnosa, u kojem je ključna (kao što implicira i izvorni naslov) hijerarhija, njezina fluidnost, složenost i prevrtljivost. Meier izvrsno drži narativni ritam, u kojemu su krađe skijaške opreme lajtmotiv, ali se na nj - poput vlažnoga snijega - primaju sve teže i bolnije teme, da bi ledena jeza gledatelja u raspletu prožela do kostiju.

Premda festivalsko otvorenje, koje je s nostalgijom otpratilo jednu eru (i politiku) filmske produkcije, i film koji je festival otvorio naizgled nisu povezani, veza se da iščitati upravo kroz motiv hijerarhije.

Što znači 35-milimetarska vrpca, pored golemog užitka za gledateljstvo koje s velikog kinoplatna iz djela izvlači svaku audiovizualnu nijansu? 35-milimetarska vrpca predstavlja golemi produkcijski trošak; tehnologija potrebna za snimanje filma na 35-ici svojom cijenom gotovo u pravilu uvjetuje i filmske sadržaje, teme, filmske početke i svršetke.

To je, dakako, holivudska priča. Druga strana medalje su filmovi poput 'Sestre' Ursule Meier, koji prkose toj dinamici, no opet ovise o državnim, europskim, produkcijskim i ko-produkcijskim fondovima. Da bi se bavili tim skupim sportom, filmski umjetnik, a nerijetko i umjetnica moraju se podvrći imperativima ideopolitičkih hijerarhija, ili u njih biti dobro umreženi. (Bezbrojni prijepori oko institucionalnih potpora hrvatskom filmskom stvaralaštvu dio su, uostalom, i domaćih javnih kulturnih ratova).

Za razliku od 'celuloidnog' Odabranika, 'digitalni' autor u tom je smislu dvanaestogodišnjak koji otima od bogatih da bi preživio; u umjetničkom, ali i čistom egzistencijalnom smislu. U šumi jedinica i nula, medijskom bojnom polju preplavljenom smećem i strvinama, pravila više nisu tako jasna, ako uopće postoje. Putem digitalne tehnologije i jeftine (internetske) distribucije amateri mnogo lakše postaju profesionalci, a filmski entuzijasti - umjetnici. Kad se i vizualni virtuozi poput Lyncha bacaju na čistu digitalu i odustaju od filmske vrpce (vidi 'Unutarnje carstvo') to je ozbiljna poruka onima s vizijom, i mnogo jeftinijom opremom u rukama. No unatoč svim smrtima i uskrsnućima tehnologije, iza kamere će jedinice uvijek biti jedinice, a nule - nule.