Super je bila sinoćnja, druga epizoda serijala 'Maestro'. Tema je bila filmska glazba pa smo se podsjetili poznatih skladbi iz još poznatijih filmova, a natjecatelji-dirigenti bili su odlično raspoloženi pa su uz taktove tih melodija nerijetko pocupkivali, plesuckali i - što je najvažnije - pokazivali da su od prve emisije i nespretnih mahanja pred zabavljenim orkestrom doista napredovali. Jelena Miholjević i Borko Perić i opet su bili među najboljima, pokazujući da glumcima i ove godine ide bolje nego glazbenicima, ali su i nastupi, primjerice, Jelene Radan i Željke Ogreste bili nebo i zemlja u odnosu na prvu emisiju. Zgodan je bio i intermezzo s kolopletom kompozicija iz domaćih filmova i serija, kojim je ravnao maestro Tomislav Fačini, a doda li se tome uvijek šarmantan voditelj Duško Ćurlić, nadahnuti žiri i ekipa koja sve te licencirane 'with the stars' serijale od samog početka na HTV-u odrađuje k'o urica, mora se zaključiti da se 'Maestro' i ove godine, u svojoj drugoj sezoni, pokazuje kao jedna od najboljih emisija zabavnog programa HTV-a. Čak i kada je na drugom programu ultravažna i supergledana nogometna utakmica.

Pisanje o 'Maestru', dakle, s kritičarske je strane gotovo pa dosadno - nema mu čovjek što prigovoriti, teško mu je išta predložiti jer istinski djeluje kao projekt koji potpada pod rubriku 'ako dobro funkcionira, nemoj ništa mijenjati' i doista, da je samo o toj emisiji riječ, članak bismo mogli završiti odmah sada, nakon točke na kraju ove rečenice. To, međutim, neću učiniti, i to iz dva razloga. Prvi je taj što su takvi gotovo besprijekorni projekti na HRT-u relativno rijetki pa i ovaj valja malo opsežnije pohvaliti zbog iskakanja iz prosjeka, a drugi je razlog taj što 'Maestro' i njegova popularnost upravo tim iskakanjem iz uobičajenog

podsjećaju na loš tretman sadržaja s klasičnom glazbom na javnoj televiziji.

Pomalo je žalosno, naime, što je potrebna strana licenca da bi se na HTV-u pojavio show koji se bavi klasičnom glazbom, tim više što nije riječ o televiziji koja baš nikada nije znala napraviti dobru emisiju o klasičnoj glazbi. Sjetimo se samo 'Opera Boxa', dugogodišnjeg bisera Dražena Siriščevića, koji je bio jedna od nadahnutijih emisija o operi i klasičnoj glazbi uopće, i to ne samo u razmjerima domaće javne televizije, ali sjetimo se i brojnih drugih projekata koji su našli svoje mjesto na javnoj televiziji, ali su, zbog loše pozicije u programu i slabih najava - jednako tako slabo primijećeni.

Jedan od najsvježijih primjera bio je tako prijenos koncerta 'Vivalthis, 4 godišnja doba', na kojem su Matej Meštrović, Zagrebački solisti, Sudar Percussions i Stefan Milenković odsvirali novu, Meštrovićevu osobnu verziju legendarnih Vivaldijevih '4 godišnja doba' na koncertu u Lisinskom koji je posjetiteljima, ali gledateljima Trećeg programa HRT-a, ostao u sjećanju i po sjajnoj glazbi i po sjajnoj izvedbi, ali i po zabavnom, za koncerte klasične glazbe pomalo neuobičajenom načinu interakcije s publikom. Taj je koncert, za koji je među zagrebačkom publikom postojao golem interes, prije otprilike dva tjedna direktno prenesen na HRT-u 3, ali je taj prijenos bio razmjerno slabo najavljivan - uglavnom samo na trećem programu i relativno rijetko, tako da ga gledatelji koji i inače ne gledaju HRT3 nisu ni primijetili u programu i uspjeli su ga propustiti. Velika šteta - jer je riječ o doista izvrsnom, nesvakidašnjem događaju. Tješi me samo to što je koncert, kada je već direktno prenošen, najvjerojatnije i sniman, pa ćemo ga imati prilike vidjeti i još navrata, ali i u tom se slučaju bojim slabih najava i ne baš najelitnijeg termina.

Zato mislim da bi efekt 'Maestra' - emisije koju šira publika sigurno ne gleda u onom omjeru u kojem se gledaju ultrapopularni sadržaji kao što su sapunice, realityji i nogomet, ali ga ipak gleda, voli i hvali čak i onda kada nije riječ o strastvenim ljubiteljima klasične glazbe - dakle, da bi taj efekt trebao podsjetiti HRT-ovce na to da im je promicanje klasične glazbe i drugih oblika tzv. 'visoke kulture' trebao biti jedan od zadataka kao javne televizije. I da bi ih trebao podsjetiti da jednostavno izvlačenje prastarih snimaka koncerata ili opera te njihovo emitiranje na Trećem programu NIJE dovoljno. Prezentiranje klasične glazbe u zabavnim, svježim formatima, kao što je upravo 'Maestro', kao što su kolažne emisije tipa 'Opera Boxa', kao što su (zanimljive!) dokumentarne emisije o glazbenicima, djelima i skladateljima, kao što su snimke i prijenosi uobičajenih i neuobičajenih, ali dugo pripremanih projekata kao što je 'Vivalthis' i kao što je svojedobno prikazivana (i u programu također zanemarena) izvedba opere 'Carmen' u izvedbi studenata domaćih umjetničkih akademija - trebalo bi HRT-u biti mnogo važnije od natjecanja za gledanost s komercijalnim konkurentima.

Pritom bi se trebali prisjetiti da su svojedobno i sami znali stvarati takve sadržaje, da osim Dražena Siriščevića, koji je bio genijalan u svojem poslu, ali je sada otišao na drugo radno mjesto - SIGURNO postoji još netko tko bi se znao baviti klasičnom glazbom na televiziji i da je razmišljanje po kojem 'glupu publiku sigurno ne zanima klasična glazba' za jednu  javnu televiziju jednostavno - sramotno. Zato kažem - bravo, 'Maestro', dajte nam još, ni na čemu vam se u tom projektu ne može zamjeriti, ali krenite i korak dalje. Dok se u svijetu snimaju live verzije opera i prenose se na velike i male ekrane od Australije do Grenlanda, dok mladi glazbenici smišljaju svoja viđenja legendarnih djela i dok su se obični ljudi 's ulice' spremni iskušati u vještinama kao što je dirigiranje zato da bi i oni i publika iskusili kako jedna takva teška umjetnost izgleda s druge strane - sadržaji postoje. Potrebno je samo pokazati volju da ih se popularizira.