Vjerujem kako je malo tko s za koncerte ne baš odgovarajućeg prostora na zagrebačkom Velesajmu otišao kući nezadovoljan.

Manu i tročlani prateći bend isporučili su tijekom svog četvrtog gostovanja u Hrvatskoj i trećeg u metropoli energičnu feštu, prožetu latino, reggae i ska/punk ritmovima te politički angažiranim tekstovima i porukama s video projekcije u pozadini.

Bilo je starijih i novijih hitova (u rasponu od King Kong Five i Mala Vida, preko Clandestina, Bongo bong, Me Gustas Tu, Mr. Bobby i Welcome to Tijuana do Politik Kills).

Dečki su u nastup ušli bez zadrške i ostavili srce na stejdžu. Posebno dobar dojam ostavio je gitarist Madjid Fahem, koji je vrlo umješno i obilno koristio wah-wah, ali i pokazao kako je prilično vješt i s akustičnom gitarom.

Zaraznom energijom uspjeli su natjerati veći dio okupljenih na, ako ne već skakanje, onda bar mrdanje u ritmu glazbe. Dodatno su nas na to poticali povicima 'Crazy Zagreb' i 'Thank You', što je u početku bilo fora, ali je s vremenom dosadilo.

Nije to bilo jedino što nije posve štimalo. Kako La Venturu čine bubnjar, basist i gitarist, pjesme su nužno morale biti aranžmanski ogoljene. Samo po sebi, to se nije odrazilo na zvuk i općeniti dojam. Dapače, bila je to kompaktna svirka, puna i u svakom pogledu zaokružena, iako bi bila još i bolja s makar minimalnom brass sekcijom.

No Manu i društvo odlučili su većinu pjesama prearanžirati tako da su ili bile cijele u ritmu polke ili su tako završavale. Što je za posljedicu imalo to da su postale toliko nalik jedna na drugu da ih je bilo teško razlikovati. Uz to su neke od njih i produljili do te mjere da su ih pretvorili u monotone umpa-umpa poskočice, čak i kad za tim nije bilo potrebe.

Tako da sam nakon nekog vremena imao osjećaj da sam u svatovima nakon dva ujutro - znate onaj trenutak kad krene vlakić - i da bend nikada s time neće stati. Samo što je ovaj bend imao blago dešperantnu notu gubitnika, kojem nije preostalo ništa osim da svoj gnjev, ogorčenje, razočaranost i tugu izbaci van kroz pjesmu i ples.

Od dvije predgrupe poslušao sam Spremište, pobjednike lanjskog INmusicovog natječaja. Devetoročlani bend solidno je otprašio svoje, prkoseći problemima s ozvučenjem, zbog kojih dobar dio svirke gotovo uopće nismo mogli čuti solo gitaru, a i pjevača se moglo malo pojačati. Nadam se da će dobiti još negdje priliku jer su bili zabavni.