'Zbogom kraljice' otvara se, ni manje ni više, nego 14. srpnja 1789., na dan kada pada zloglasna tamnica Bastille, što obilježava i službeni početak Francuske revolucije – a danas i najveći francuski nacionalni praznik. U Versaillesu - koji je fizički smješten nedaleko od Pariza, ali je zato psihički svjetlosne godine udaljen od glavnog grada, u kojem vladaju glad i užas, ali i vrije revolucionarni žar - sve se zbiva po ustaljenom redu, koncentriranom na ugodu i udovoljavanje želja monarha, Marie Antoinette i Louisa XVI. Sidonie Laborde, sluškinja koja čita kraljici, glavna je junakinja ove ženske, društvene i revolucionarne priče, a tog se sudbonosnog povijesnog dana, prekasno i puna bolnih plikova od komaraca budi u maloj služinskoj sobi na potkrovlju te zatim juri kao bez duše na svoj ranojutarnji zadatak čitanja kraljici
U režiji francuskog veterana Benoita Jacquota, 'Zbogom kraljice' daje nam nevjerojatnu mogućnost da 'prisluškujemo' povijest, da poput muha na versajskim zidovima, pratimo što se zbivalo s vladajućim plemstvom u tri dana kada je francuska monarhija zbrisana s lica zemlje i povijesti – i sve to isprepleteno životima triju prelijeph žena: kraljice Marie-Antoinette (Diane Kruger), Sidonie Laborde (Léa Seydoux), kraljičine osobne čitačice, i Gabrielle de Polignac (Virginie Ledoyen), kraljičine favoritknije i ljubavnice.
Imajući nevjerojatnu privilegiju da svoj film snima doista u Versaillesu, Jacquot i njegov direktor fotografije Romain Winding ovaj prostor prvenstveno ocrtavaju kao dramski intiman, u subjektivnim kadrovima, dok ljudi trče labirintima i dvorištima, uskim hodnicima, a naročito noću kad su prostori slabo osvijetljeni svijećama. Podjednakom uvjerljivošću vizualizirana je dekadentna bezbrižnost, kao i zbrka i panika koje revolucija vrlo brzo donosi i u Versailles.
Jacquot i Gilles Taurand adaptirali su istoimeni roman Chantal Thomas iz 2002. (koji je dobio nagradu Femina), a njihova verzija Versaillesa nije bila nimalo idilična ni prije no što se počeo okretati krvavi kotač povijesti. Kraljevski dvor portretiran je kao užareno grotlo različitih interesa, istovremeno kao tajno i prljavo mjesto, u kojem su se namirisani dvorjani popikavali (i doslovno) o mrtve štakore.
Mlada Sidonie, kao većina stanovnika dvora, na početku je potpuno slijepa na revolucionarne događaje – jer svi žive u zaboravu stvarnosti, potpuno impregnirani strašću za održanjem u svojem malom, bogatom i sasvim artificijelnom svijetu – koji je za njih jedina realnost. Nitko ne misli da bilo što može pomutiti stabilnost privilegija koje proizlaze iz prava rođenja, ni vladari ni sluge… Još mnogo puta u povijesti čovječanstvo je svjedočilo sličnom sljepilu – za vrijeme Oktobarske revolucije, ali i u doba rušenja komunističkih režima, kada je ponekad sve sličilo brzom snu – prisjetimo se samo egzekucije Ceauceskog. I zato je Sidonie, s jedne strane, sasvim bezbrižna, sretna zbog svoje osobite pozicije kod kraljice, 'bliskost' s Marie-Antoinette joj neizmjerno puno znači. Istovremeno je ambiciozna – jer djevojaka koje mogu čitati i pisati u to vrijeme, a da nisu bile pripadnice aristokracije doista nije bilo puno. Kroz Sidonienine oči pratimo što se zbiva u Versaillesu, a Seydoux je doista izvanredan odabir za ovu ulogu. Nevjerojatno raznovrsna mlada glumica – ona je i šarmantna djevojka iz dućana koja je zapela za oko Lukeu Wilsonu u Allenovoj 'Ponoći u Parizu', ali i ubojica u najnovijem 'Mission Impossible'. Seydoux ima presence koji gledatelja drži uz ekran, bez obzira na žanr i tip uloge. Isto vrijedi za Kruger, koja igra kraljicu s mnogo lica – non-native u francuskom jeziku, Kruger kao rođena Njemica odlično hvata austrijski akcent koji je Marie-Antoinette (inače kći Marije Terezije) imala. Sjajna je kao hirovita vladarica, brza poput srebra u promjenama raspoloženja, koja zahtijeva poslušnost uvijek, bez obzira što ponekad i ne želi biti promatrana kao kraljica.
No najzanimljivija tema 'Zbogom kraljice' nije ni pad jedne epohe, ni portreti dvorskih spletkaroša, već odnos prema celebrityijima: glavna drama Sidonie je kako ostati samosvojna u sjeni zvijezde, a Marie-Antoinette doista je bila percipirana kao prva it-girl u povijesti. Jedna lijepa i topla riječ od kraljice, i naša se junakinja osjeća sretnom i uzbuđenom, gotovo erotiziranom. Ona je istovremeno i groupie i robinja, kojom njezina 'šefica' manipulira, neosjetljivošću i okrutnošću koju prirođeno imaju samo oni koji su imali sreće roditi se kao pripadnici društvene kreme. Jacquot je režiser koji voli žene, i zato nam pokazuje ženski dvor, žensko društvo – slabo zanimljivo klasičnim povjesničarima – a to znači Versailles kuharica i švelja, dvorac prepun malih služinskih sobica u kojima su živjele i žene koje su se borile za svoje mjesto pod suncem u tom zatvorenom svijetu privilegiranih. I danas ponekad, kada pratim neke ženske (filmske i druge) priče, čini mi se da kao društvo nismo odmakli daleko od francuskog dvora osamnaestog stoljeća koji je navodno pomela velika revolucija.
