Na ovogodišnjem Motovunu prikazan je dokumentarni film 'Projekt rak(Ulay)' slovenskog redatelja Damjana Kozoloea. Istu večer nakon ponoći, Ulay je izveo performans u Kinu Bauer. Sa slavnim umjetnikom razgovaramo o snimanju filma, iskustvu teške bolesti i njegovoj dugoj umjetničkoj praksi
Vaš performans bio je posvećen filmu, ali svojevrsni je hommage Novom valu?
Zapravo sam imao namjeru ispisati imena autora iz toga vremena, ali sam samo ispisao citat koja nas vraća u ono vrijeme ('La politique des autheurs'). A ideja podizanja temperature kinoplatna jednostavnim trljanjem dlana činila toliko jednostavna i ljudska, a opet snažna i puna simbolike.
Ima neke naivne krhkosti u tome. Kao da malo podsjeća na situaciju nezavisnog filma, malih kina pa i ovog festivala.
Slažem se, ovo mjesto je poput azila. Trebali bismo skvotirati Motovun i raditi ovdje nešto cijele godine.
Nakon jučerašnje projekcije dokumentarca o Vama, ne mogu se oteti dojmu da film nije bio o Vašoj borbu protiv raka, nego nekakvo svođenje računa i pozdravljanje s dragim ljudima i mjestima na kojima ste živjeli. Gotovo kao zadnji oproštaj koji se na sreću nije dogodio.
Možda ne bi bilo sasvim loše da sam umro. Danas je mrtvi umjetnik najbolji umjetnik. Šalim se, ali to bi svakako bilo dobro za film.
Da, ali kao da je naslov filma promašen?
Naslov je nesretan, osim sto je odbojan, jer tko bi išao gledati film o raku. Imali smo nezgodu da se film počeo najavljivati pod tim naslovom pa je tako ostalo. Prije par mjeseci film je prikazan u Bologni pod naslovom 'Performing life' što je mnogo bolji naslov.
Suradnja s režiserom bila je neobična, jer, kako je i sam priznao nakon projekcije, kad Vam se zdravlje pogoršalo, odlučio Vam je djelomično prepustiti svoju ulogu?
Damjan je vrlo brzo shvatio kakav sam i kako funkcioniram. Ja sam postao performer zato što sam jako loš glumac. Ne mogu učiti tekst ili ponavljati scene, jer je svaka sljedeća lošija od prve. Gotovo sve scene sa mnom snimljene su od prve jer ja tako radim. Glumac mora ponavljati stvari do savršenstva, on je perfekcionist. Ja sam sušta suprotnost. Ja ne mogu ponavljati, nego izvodim iz prve i u tome sam dobar.
U jednom trenutku kažete da je 'rak odgovor' ('Cancer is the answer'); to je rečeno u trenutku koji je dramaturški rez pa rečenica zvuči kao neka presuda, ali je istovremeno smiješno kada to kazete jer se riječi rimuju. Kao da se smijete sami sebi?
U takvom stanju morate ostati lagani. Ja nisam nikada bio ciničan, ali volim biti lakoničan. To ti daje lakoću da živiš svaki dan i ne padaš u očaj u kojem ti je svaki trenutak mala smrt. Morate znati da su brojke takve da će uskoro svaki treći stanovnik biti podvrgnut nekoj vrsti kemoterapije. Rak je odvratan i uvijek na početku zvuči kao smrtna presuda, ali ne treba se bojati i treba se truditi. Liječnici u Ljubljani su učinili jako dobar posao, ali ja sam mnogo radio na svom ozdravljenju. Sate sam provodio u meditaciji i vizualizirao zdrave stanice. Jeste li vidjeli zdravu nervnu stanicu? Čista ljepota.
U filmu se šalite i sa svojim statusom 'nepoznatog slavnog umjetnika'. Niste nikada pristajali na ulogu zvijezde.
Da budem opet lakoničan: Marina Abramović zvijezda je performansa, a ja sam crna rupa. Ona se usmjerila na umjetničko tržište koje je od nje zahtijevalo da postane zvijezda i ona je to prihvatila kao svoj primarni projekt.
Ali tu se očito radi o svjesnim izborima kod vas oboje iako često čujem tumačenja kako je Ulay nepravedno osuđen da bude sjenka ili da je čak izostavljen iz nekih pregleda o izvedbenim umjetnostima.
To je nevažno. Sjećam se da smo Marina i ja provodili sate razgovarajući o prostituciji umjetnosti i oboje smo bili vrlo kritični prema tome. Na neki način ona danas upravo to radi. Ali tu se radi o dvije istine. Ona je iskrena prema slavi, a ja sam iskren svijetu oko sebe. Jednostavno stojim na zemlji, jer je to uvijek bio moj izbor.
Za vrijeme mojih prvih godina u New Yorku kada sam radio kao fotograf, redovito bih se dosađivao na umjetničkim zabavama slavnih i bogatih. To jednostavno nije nikad bio moj svijet. Još u 80-ima mi je bilo jasno da će blještava estetika lišena etike roditi kozmetičku umjetnost.
Vaš je put zapravo uvijek bio put nevidljivog, suptilnog, put umjetnosti na rubu materijalnosti. Bliži ste istočnom konceptu lijepog koje je privremeno, slabo i smrtno, nego zapadnom gdje lijepo mora biti snažno i besmrtno.
Ta je procesualna i suptilna nota prisutna, jer se uvijek radilo o razmjeni sa socijalnim kontekstom. To je možda moj jedini umjetnički talent. Ja nikada nisam radio u studiju, niti sam poželio raditi u samoći. Sva moja umjetnost nastala je na ulici s amsterdamskim transvestitima, s mentalnim bolesnicima ili na putu u starom Citroenovom kombiju koji je bio kao kartonska kutija na kotačima u kojoj smo Marina i ja živjeli i radili. S druge strane, ja sam zadrti beckettovac. To je uvijek bila moja inspiracija, Beckett, francuski Novi val i francuska literatura općenito, pogotovo egzistencijalizam, ali i apsurd. To sam ja. Ulay na hebrejskom znaci 'možda'.
