Drugi nastup negdašnjega pjevača Smithsa i jedne od najosebujnijih pojava na svjetskoj rock sceni, Stephena Patricka Morrisseya, jedan je od rijetkih koncerata koji uopće nisu trebali biti reklamirani. Pojavila se tek informacija u medijima da Morrissey nastupa 12. prosinca na Zagrebačkom velesajmu započinjući tako obilježavanje 10 godina INmusic festivala i 2.000 karata bilo je učas rasprodano. Zagrebački nastup jedan mu je od posljednjih na aktualnoj turneji, a uoči njega Morrissey je za tportal govorio o raznim aspektima svoje karijere.

Nalazite se na kraju ovogodišnje europske turneje. Po čemu ćete je pamtiti i je li možda posrijedi oproštajna turneja s obzirom na vašu izjavu da ćete prestati nastupati nakon 55. godine? Stojite li i dalje iza te odluke?

Ali ja sad imam 55 godina! Bio sam upitan mogu li se zamisliti kako pjevam s 55 godina i odgovorio sam: 'Ne!', ali nisam rekao da nemam namjeru pjevati s 55 godina. Zapravo, ne mogu zamisliti sebe kako još uvijek pjevam u dobi od 40 godina. Turneja je bila senzacionalna, a publika tako mlada. To je prilično važno, jer podrazumijeva da nisi jednostavno prijemčiv, ali prikupljaš nove slušatelje; dakako, vrlo mladi ljudi su opaki kritičari. Što je korisno.

Ovo je drugi put da nastupate u Zagrebu. Sjećate li se vašega prvog zagrebačkog koncerta 6. srpnja 2006. i imate li kontakt s hrvatskim fanovima?

Nikad ne razmišljam o smislu fanova. To je tako užasna riječ. Zapravo, ponižavajuća. No ionako nemam kontakt ni s kime, bez obzira jesu li iz Hrvatske, Italije ili Indonezije. Turneje su jedini oblik kontakta. Dakako, sjećam se nastupa u Zagrebu 2006, sjećam se koliko mi je značio i da uistinu nisam očekivao ništa, a dobio sam tako puno od posjetitelja. Jesu li se stvari promijenile? Možda jesu, možda nisu. Čekam egzekuciju.

Kreirali ste aktualnu kompilaciju Ramonesa ‘Morrissey Curates The Ramones’. Što vam Ramonesi znače i na koji način su utjecali na vaš život?

Prvi put gledao sam ih 1976. u Manchesteru. Sramežljiva perspektiva pjevača Joeyja bila je u suprotnosti s klasičnim junačenjem rock pjevača i to mi je dalo veliku vjeru jer sam se jednako osjećao. Njegov kompletan nedostatak seksualnosti i pogrbljen stav upravo je iskaz onoga kako sam se ja osjećao u ranim godinama Smithsa. Zanimljivo je to kako su pioniri uvijek ismijavani na počecima.

Snimka Morrisseyeva nastupa u Zagrebu 2006.

Kad bi Smithsi postali dio najznačajnije rock ustanove Rock’n’Roll Hall of Fame, biste li se pojavili na ceremoniji uz ostale članove benda?

Mislim da vam najprije prišapnu odluku prije nego što vas javno tituliraju, jer u protivnom bi Rock’n’Roll Hall of Fame bio suočen s događanjem na kojem nitko ne bi mogao uzeti nagradu. Nitko mi ništa nije prišapnuo pa skupljam snagu za nagradu koju će dodijeliti Warner nakon Green Daya. Ove su situacije vrlo lake za pročitati i nikad nismo bili iznenađeni ishodom Grammyja ili Brit Awardsa. Sve je tu vrlo transparentno.

Vaš posljednji album ‘World Peace Is None of Your Business’ različito je prihvaćen, a vi ste napustili diskografsku kuću nakon prijepora s izdavačem. Na koji način poslovne odluke utječu na vaše kreativne procese?

Nisam napustio diskografsku kuću. Album je nakon samo tri tjedna prodaje povukao direktor Capitol-Harvesta, čije je ime Steve Barnett. Bila je to vrlo glupa odluka pa se pitate kako bi se tom čovjeku moglo vjerovati kad bi prodavao voće, a kamoli vodio veliku diskografsku kuću. To je prilično zastrašujuće.

Dojam je da su mediji više zainteresirani za vaš privatni život, negoli za vašu glazbu. Konkretno, više se piše o vašoj autobiografiji, negoli o novom albumu, ili je vaše zdravlje atraktivnije medijima, negoli vaši nastupi. Kakav je vaš odnos s medijima?

Recenzije novog albuma bile su prilično uočljive i uglavnom fantastične, a meni je bilo vrlo drago zbog toga. Tabloidi pak ne mogu raspoznati moju glazbu niti ijednu poziciju koju imam u britanskoj glazbenoj povijesti. To je prilično konfuzno za njih pa pišu samo ono što je negativno ili trivijalno. Ne smatram da ih zanima moj privatni život jer znaju da ga nemam. I u pravu su.

Napisali ste i roman. Zašto?

Bio sam šokiran izvrsnom prodajom 'Autobiografije'… više nego što sam mogao sanjati. I to mi je dalo vjeru u sebe da pišem još.

Band Aid se okupio u četvrtoj formaciji. Jeste li promijenili mišljenje o humanitarnim angažmanima glazbenika ili ste i dalje iznimno kritični?

Ne volim proizvedene emocije i to je razlog zašto me smetaju humanitarne pjesme. One nastaju kao proizvod goleme samopromocije glazbenika uključenih u takve akcije. Ako poduzimate neki humanitarni čin iz kojeg osobno nećete dobiti ništa, onda je to impresivno. No kad su osobne ambicije i taštine razlozi zbog kojih se sudjeluje, onda će to biti vrlo očito i ljudi će takve umjetnike voljeti manje.

Na tragu vašega društvenog angažmana i političkih stihova u nekim pjesmama, možete li zaključiti da su utjecali na društvene promjene, barem u Engleskoj?

Rečeno mi je da jesu i ja vidim određeni duh ili utjecaj na ljude koji su, izgleda, spojeni na mene. Pop uspjeh je danas tako umjetno kreiran da to ograničava mogućnosti za ljude koji se uistinu brinu o glazbi i ako ćemo iskreno i činjenično predstaviti riječi i buku kao poetsko iskustvo, onda je danas za takvo što vrlo teško vrijeme. Stalno me zovu da govorim na televiziji… ali samo u političkim emisijama, ne u glazbenim showovima. To govori nešto o načinu na koji sam percipiran. Ne mislim da će David Beckham biti pozvan na BBC News da diskutira o suvremenoj politici, ali on će očito vrlo brzo postati sir Beckham, što je užasavajuće.

Što slušate? Ima li glazbe koja rasplamsava vaše strasti i potiče inspiraciju?

Naravno. Anna Calvi je vrlo jaka, Damien Dempsey je vrlo jak, a za posljednji singl Chrissie Hynde, ‘Dark Sunglasses’, mislim da je najbolji u 2014. Oni su istinski umjetnici s karijerama koje su nam potrebne. Ističu se mnogo stamenije od onih koji se nezasluženo pojavljuju na jumbo plakatima koje plaćaju diskografske kuće. No oni koji su bitni pobijedit će na kraju. Držite ravnotežu i ostatak slijedi.