Seksualne prakse 'slavnih' osoba u društvu spektakla daleko su zanimljivija tema od njihovog doprinosa svjetskoj kulturnoj baštini (što je, istinabog, u slučaju opusa Katie Holmes i razumljivo). 

Ipak, i ovoj boljci suvremenosti neki su pokušali doskočiti, koristeći upravo eksplicitne seksualne prakse kao oruđe kulturno-političke pobune.

Specijalna programska sekcija ovogodišnjeg Motovuna, prigodno naslovljena 'Tko je ubio Barbie?', kroz žanrove drame, (glazbenog) dokumentarca i pornografskog filma propituje ultimativnu ideopolitičku perverziju - heteropatrijarhat.

'Romansa X' Catherine Breillat, 'Mutantes' kontroverzne Virginije Despendes, 'Raspberry Reich' kultnog Kanađanina Brucea LaBrucea i dokumentarac o feminističkom punk bandu Tribe 8 Tracy Flannigan seks vide kao prostor opresije, ali i pobune. Dok Breillat prikazuje genezu seksualnog oslobađanja mlade Francuskinje, Bruce LaBruce stvar dovodi do vrhunca suprostavljanjem eksplicitnih seksualnih činova i antikapitalističkih poruka ljevičarske terorističke skupine Baader-Meinhof, pri čemu se gledatelja neprestano (pa i kroz čin parodije) višestruko stimulira i poziva na političku odgovornost i akciju. To, dakako, uključuje i seksualno oslobođenje jer, kako vele, 'Heteroseksualnost je opijum za narod!'.

Međutim, i oni kojima ovakva vrsta izravnog i radikalnog obračuna s tradicijom nije bliska ni nužno probavljiva, u motovunskom će glavnom programu za se naći popriličnu količinu perverzija; suptilnije upakiranih, no jednako uznemirujućih. Poklonike opusa Todda Solondza neće razočarati njegov 'Tajni adut' koji (ovaj put bez ekstrema pedofilije i seksualnog tele-zlostavljanja koje pamtimo iz 'Sreće') - s distancom i finim gađenjem secira izopačeni nukleus društva, (američku) obitelj. Priča o pretilom 35-godišnjaku Abeu koji živi s majkom i ocem, skuplja igračke i emocionalno je retardiran savršen je poligon za Solondzovu satiru, koja, međutim, čitavo vrijeme djeluje bolno realistično. Sjajan citatni manevar je i angažman Mije Farrow za ulogu Abeove majke, čija je beba izrasla u gadnijeg demona no što je Polanski ikad mogao predvidjeti.

Još bizarniji prikaz perverzije bez ispaljene kapi sperme donose 'Alpe' grčkog redatelja Yorgosa Lanthimosa, najpoznatijeg po svom 'Očnjaku' u kojem troje (odrasle) djece žive s roditeljima u kućnoj i socijalnoj izolaciji, u univerzumu proizvoljnih vrijednosti - od jezičnih do seksualnih - proizvodeći efekt komične i mučne začudnosti. 'Alpe' su u tom smislu možda i snažniji film, budući da se njihova (jednako bizarna, jednako brutalna) premisa širi i izvan staklenoga obiteljskog zvona - u ovom filmu protagonisti u zamjenu za novčanu naknadu ulaze u obitelji preminulih osoba i preuzimaju njihovu 'ulogu' - odigravajući pritom i emocionalne i društvene funkcije preminulih, razgolićujući svu performativnost postojanja. Humor obaju filmova mračan je i mizantropan, a filmovi dokazuju (koliko to film može) da su obiteljski (odnosno društveni) odnosi daleko perverzniji od bilo kojeg seksualnog čina.

Konačno, film koji na najkompleksniji način tematizira aktualne perverzije razvijene demokracije 'Igra' je švedskog redatelja Rubena Östlunda, autora koji je na dobrom putu da postane suvremeni klasik. 'Priča' o bullyingu među djecom (crne nad bijelom) u Švedskoj potka je za promišljanje pitanja geneze fašizma, diktature (političke korektnosti), sterilnosti visokodemokratskih društava i perverznih pravila društvene 'igre'; sve to kroz minimalne dijaloge i dokumentaristički prikaz trojice dječaka koji se (gotovo voljno) podvrgavaju teroru petorice potomaka crnih imigranata u dvosatnoj odiseji kroz švedski kapitalistički krajolik.

Drugim riječima, vrijeme je da spakirate stvari jer, premda festival traje još jedan dan, još stignete svratiti na brdo i zadovoljiti svoju perverznu žudnju, bez obzira na seksualno - ili filmsko - opredjeljenje.