Već cijelo stoljeće odvlače nas u svoje mračno kraljevstvo straha od kojeg nam se diže kosa na glavi, ali nas istovremeno uzbuđuje i zabavlja. Od doba nijemog filma do modernih računalno generiranih abominacija, filmska čudovišta dosljedno se brinu da iz kina izađemo ubrzanog bila i lakih živaca, a mi ih pomalo mazohistički volimo zbog toga. Prisjetimo se nekih od najpoznatijih čudovišta koja volimo mrziti
Današnji klinci mogli bi s lakoćom povjerovati u to da su vampiri filmski big bang iznikao iz umova nekolicine kreativaca u posljednjih par godina. U kratkom vremenu postali su toliko popularni da čak ni prekaljene filmske face poput Prljavog Harryja ili Johna McClanea danas teško mogu stati rame uz rame s nedostižno kul Edwardom Cullenom. On je, kako i priliči modernoj krvopiji, zgodan i seksi, neizrecivo pažljiv, a usto posjeduje najbolje i iz vampirskog svijeta – vječni život i nadljudsku snagu.
Edwardova kreatorica, Stephenie Meyer, svakako je zaslužna za transformaciju vampira iz čudovišta u heroja, no upravo zbog nje se originalni Drakula vjerojatno okreće u svom lijesu od zore do sumraka sa željom da iskoči unatoč dnevnom svjetlu, zgrabi emotivnog Edwarda za šiju i priupita ga zašto se moderni vampiri furaju na emo pokret, šminkaju se i 'briju' na vegetarijanstvo.
Izvorni vampir stare škole, grof Drakula, nosi frak, zagrnut je plaštom, a svoju karizmatičnu slatkorječivost izražava neodoljivim transilvanijskim akcentom. No unatoč plemenitoj uglađenosti, Drakula tjera strah u kosti. A bojimo ga se upravo zato, jer nije vampirski vegetarijanac te neće, poput modernih emo vampirčića, pokušati odoljeti arterijskom šarmu bajnih djeva, nego će svoju animalnu seksualnost iskoristiti kao oružje pravog lovca kako bi svoju lijepu lovinu namamio u zamku svojih očnjaka.
Poanta je jednostavna – Drakula je vampir! On je nezasitna zvijer koja vreba iz sjene svog elegantnog ogrtača kako bi isisao život iz svojih žrtava. Kao što nedostatak njegova odraza u ogledalu ukazuje, Drakula je bezdušno biće koje iskorištava ljude uzimajući sve što može, ali ne vraćajući ništa osim vječnog besmrtnog prokletstva. Upravo ta monstruoznost čini ga temeljno drukčijim od nas, a upravo takvog ga volimo.
Doktor Frankenstein svojom je bizarnom idejom da oživi leš stvorio jedno od najpopularnijih čudovišta filmske povijesti. Premda nije doživio brojne transformacije i postao kul poput modernih vampirića, Frankenstein je ušao u legendu, najviše zato što nas nije toliko preplašio koliko iznenadio.
Čime, pitate se? Unatoč prvom dojmu nakon kojeg smo ga prihvatili kao groteskni zbroj dijelova tijela koji nerazumljivo grglja guturale dok uspješnije komunicira razbijajući sve oko sebe, nesretni monstrum uspio je naći načina da pokaže više ljudskosti od mnogih među nama.
Iako se njegov mozak pokrenuo na kurblu udarom munje nakon što se beživotno pacao u formalinu, smogao je dovoljno procesorske snage da shvati neke od ljudskih vrijednosti te doživi svijet oko sebe emotivno poput djeteta. I dok njegov tvorac kroz manijakalan smijeh viče legendarnu rečenicu 'It's alive' pokazujući tko je pravo čudovište u cijeloj priči, Frankenstein postaje filmski simbol znanosti pošle po zlu, omiljenog motiva kinematografije odonda. Svakako, tehnologija nam pruža mnoge blagodati te gledajući u budućnost, obećava i vječni život, ali pitanje je možemo li u svojim željama omogućenima kroz znanost pretjerati? Frankensteinov odgovor je – argh
Drakula i Frankenstein bili su na svoj način zastrašujući za svoje vrijeme, ali i utješno predvidivi. Drakula možda pije krv, ali ste za njega bili sigurni da neće napraviti scenu u javnosti i osramotiti vas pred prijateljima. Za Frankensteina ste pak mogli biti sigurni da će se u svakoj situaciji ponašati kao slon u staklani. No vukodlaci su druga priča.
Većina njih su obični ljudi koji preko dana mogu biti i previše pitomi za vlastito dobro, no kad se pokaže puni mjesec... Znate već.
Divlja strast, sloboda, vjetar u kosi (ili bolje reći dlaci) te neutaživa žeđ za krvi, recept su za dobar noćni provod prosječnog vukodlaka, a ako mu se pritom zamjerite ili samo nađete na putu, vjerojatno ćete mu potaknuti apetit.
Iako znamo da se vukodlaci u filmovima pojavljuju samo pod određenim okolnostima, plaše nas jer nas podsvjesno podsjećaju na neugodne, zastrašujuće i ponekad destruktivne strasti koje rovare u našoj prirodi. Ukratko, vukodlak je Freudov id – masa životinjskih gladi, želja, bjesova i strahova koju smo naučili potisnuti, ali nikada ukrotiti, koja nas podsjeća da uvijek budemo svojima. Bar dok to ne uključuje ujedanje ljudi.
Ljudsko poimanje svijeta oko sebe kroz film može se podijeliti na vrijeme prije i nakon Spielberga. Jedan od načina na koji je promijenio svijest zapadnog svijeta je njegovo remek-djelo 'Ralje'.
Preko noći je svaki plivač postao svjestan grozota koje vrebaju ispod površine te bi prije uživanja u morskim radostima sumnjičavo i sa strahom mjerkao plićake omiljene plaže. A kad se tome pridodaju glasine kako velike bijele psine znaju za prekooceanskim brodovima dolutati i do Jadrana, strahovi domaćih kupača učinili su se opravdanima.
Pravi užas iza 'Ralja' je činjenica da Spielberg nije potegao duboko u svoju maštu kako bi iznjedrio groteskno čudovište, nego je izabrao biće iz prirode. Svakako, ideja da nam se u plivanju pridruži monstruozna riba od preko šest metara teža od dvije tone, koja nas doslovce može cijele progutati, strašnija je kad znamo da zaista postoji. No na sreću, za razliko od prikazanog u filmu, životinje oko nas nemaju zloćudnu narav, veći problem i istovremeno izvor mnogih ljudskih zala jest iracionalni strah da priroda nije na našoj strani.
Gigerovo čudovište iz svemira, koje je svoj filmski debi imalo u 'Osmom putniku' Ridleyja Scotta danas svi prepoznaju pod imenom 'alien'. Do drugog nastavka alieni su pokazali da igraju prljavo i ne poštuju pravila borbe jedan na jedan, nego poput najezde prave gamadi dolaze u stotinama. No osim željom da nam proburaze glavu svojim ispucavajućim čeljustima, užasavaju nas načinom na koji se kote na svijet.
Dovoljno odvratno bi bilo da postoje parazitski svemirski paučnjaci koji se zalijepe nedužnom prolazniku za lice kako bi mu u želudac snijeli jajašca, no kad mali alien koji se iz njih izrodi izađe na svijet probivši utrobu nesretnom domadaru, rijetki neće u užasu sakriti pogled u jastuk ili što već stišćemo u naručju kako bismo se 'zaštitili' od užasa na filmu.
Da stvar bude gora, kukcolike prokletinje su nevjerojatno izdržljive. Kao kod pravih kukaca, tijelo im je oklopljeno prirodnim oklopom, a ako ga uspijemo probiti, umjesto krvlju, pošpricat će nas kiselinom koja nagriza apsolutno sve. Osim samih aliena.
Zanemarimo li čak ove osnovne karakteristike koje ih čine zastrašujućima, užasavaju nas i podsvjesno poput biblijske pošasti za nove generacije. Kao što je nekada najezda skakavaca ljudskoj psihi simbolizirala gnjev s nebesa, u modernoj kulturi znanstvene fantastike alieni su preuzeli tu funkciju. Nadamo se da nećemo razljutiti neku višu silu toliko da odluči usmjeriti tokove sudbine da nam pošalje najezdu ovih užasavajućih svemirski skakavaca općeg uništenja.
King Kong je živio poput zvijezde na svom Otoku lubanja. Ne, nije bio bogat i slavan, ali je imao sve što je poželio – hranu i skrovište, dinosaure s kojima se mogao svakodnevno dobro potući, sljedbu štovatelja te žrtvene djevice s kojima se mogao poigrati.
Čudovištem ga je učinio nadobudni filmski redatelj koji se polakomio za slavom i bogatstvom koje mu divovski primat može donijeti svojim talentom iliti svojom veličinom. U nastavku sličnosti sa stvarnim životom, lakomi redatelj dovodi Konga u New York pod premisom 'ako može ovdje uspjeti, uspjet će bilo gdje'. I Kong uspijeva. Ponajviše u rušenju zgrada i stvaranju sveopćeg kaosa da bi se naposljetku popeo na najvišu zgradu kao na pozornicu kako bi cijeli grad posvjedočio njegovoj pogibiji.
Zašto je King Kong toliko strašan? Zato jer nam dokazuje ono za što mnogi od nas nemaju hrabrosti – biti iskren i dosljedan samome sebi sloboda je vrijednija i od života. Preneseno u današnje okvire, ponekad je bolje biti sretan majmun daleko od svjetala pozornice, nego bezlična ljuštura u središtu medija. A Kong to pokazuje desetljećima.
Nakon njega pojavile su se razne kopije, od japanske Godzille, korejskog Gweomula ili Clovieja iz Cloverfielda, no nitko od njih nije posjedovao dovoljno karizme da bi zavladao Hollywoodom desetljećima. King Kong je bio i ostao, kako mu i ime kaže, neprikosnoveni kralj.
Zanimat će vas u MAXtv videoteci:
